|
KUPOVINA Odlučimo da idemo u kupovinu. Zapravo idemo pogledati cijene šankova koji bi nam odgovarao u našu kućicu, a nakon toga idemo meni kupiti tenisice za trčanje. I eto nas u Pevecu. Od šankova ostao samo jedan - prevelik za našu malu kućicu. Ali zato imaju stolove za terase. Jedan nas privuče cijenom, a drugi oblikom i funkcionalnošću. Motamo se oko njih, ali ipak ne kupimi niti jedan. Čudno? Motamo se po ostatku Peveca, ja pronalazim čizme za blato oko kućice i još poneke sitnice. Ona gunđa. Na putu do blagajni naletim na stroj za pečenje kruha, koji već duže vrijeme želim kupiti. Kupujem. Ona koluta očima, uglavnom šuti. Odradili smo Pevec, idemo u King Cross meni po tenisice. Uđemo u Pitarello. Ona ostaje na ženskom odjelu, a ja pregledam tenisice. Nalazim 5 - 6 modela koji mi se sviđaju, ali uopće nema mog broja, niti približno. Vraćam se do ženskog odjela i pronalazim ju pored police gdje smo se i razišli. Izuvena, skinula kaput (vraški je vruče) isprobava cipele na sniženju. Ima zgodnih, sviđaju joj se, ali nema ih na što nositi. Druge ima na što nositi, ali nisu udobne kao one prve. Treće isprobava broj 39, premda nosi 37 - možda ipak neće klaparati (moš' misliti). One prve (koje nema uza što nositi) isprobava po 17-ti put. I dalje ih nema uza što nositi. Neće ih. Uzima druge, koje je isprobala samo 14 puta. "Vidiš kako mi ne stoje kao one..." Izuva, obuva one... "Koje da kupim?" "Koje ti se sviđaju?" -"Oboje. Kupi oboje" (Zajedno koštaju 198 kuna.) Obilazi oko pilice, probava neke potpuno drugačije. Po podu oko police izmiješane po jedna do dvije cipele svih dezena, boja i brojeva. U žaru biranja ruši cijeli stupac naslaganih kutija s cipelama. Dok skuplja kutije ugleda jedne koje već 15 minuta nije isprobavala... Stojim, gledam. Shvatio sam pa šutim. -"Pušeš mi za vrat!" Kako da se odlučim kad mi pušeš za vrat." Mislim si: "Nisam slon, udaljen sam tri metra, kako joj mogu puhati za vrat?" Shvaćam: Budi tu, šuti, ne odgovaraj na pitanja jer se to niti ne očekuje, nemoj disati... Budući da barem disati moram, izustim "Idem van, čekam te na trgu veselih tanjura." Izlasim iz dućana i sjedam na klupu nasuprot ulazu. Vidim ju kroz otvorena vrata. Sad je već proteklo dobrih sat i pol otkako smo ušli u dućan MENI kupiti tenisice. Pogledom tražim natpis s radnim vremenom dućana. Ako rade do osam, valjda će ju izbaciti do devet? - Razmišljam. I u tom razmišljanju ju ugledam na pultu blagajne. Jupiii, konačno! Međutim, umjesto da plati i izađe, vraća se do police s pojačanjem. Prodavačicom. Sada njih dvije preturaju po cipelama. Da traže iglu u plastu sijena već bi svaka našla po pregršt. Prodavačica odustaje. Moja NE. Vidim ženu što je malo prije ušla u dučan kako izlazi s novim cipelama u vrečici. Ne vjerujem da i takva postoji. I tako čekam. Čekam. Izgubio sam pojam o vremenu. To me jedino i spašava. No kako ništa nije vječno, tako i njeno biranje ima kraj. Ponovno ju vidim na blagajni kako plaća cipele i izlazi iz dućana kao da je u njega ušla prije tri minute. "Ajmo pogledati, ima još dućana, neidemo valjda doma?" Pogledali smo još dućana... Ovo je bilo u komentaru posta kojeg sam izbrisala jer je depresivan. |