03.01.2007., srijeda
Geocach
|
Sada ću pisati malo o geocachingu. Geocach je igra koju igraju oni koji imaju navigator ili GPS. Mi smo kupili jedan u doba kada zaista nismo imali novaca (ovo zaista mi je baš dobar izraz- kao da ga sad imamo..  ), bili u minusima i kreditima i dugovima(ovo pišem namjerno, jer ako će muška polovica čitati da ga malo piknem,stvarno sam pokvarena), jedva skucavali kraj s krajem, jedino što smo imali bio je posao i plaća, i saznanje da će ta plaća ako u međuvremenu ne dobijemo otkaze do penzije vjerojatno pokriti kredite i dugove, a minus će pokriti ona iduća.... I onda je muška polovica rekao :čuj ja bi si kupio navigator meni to treba. Uglavnom kad muškoj polovici nešto treba onda mi to kupimo. Inače je dosta skroman (ovo opet moram napisati ako čita...)i dosta dobar pa neka mu GPS. Tako sam mislila dok nisam čula cijenu. Onda kad sam čula cijenu opet sam se izgubila, dobila jedan lagani živčani slom ali ni on nije pomogao mi smo GPS kupili.  Nakon što smo keširali sav taj novac što nam je u to doba bilo puno počeo je skromno. Prvo se malo igrao : ajde da vidim što se sve s njime može. Pa ga je objesio oko vrata i istraživao što sve ta sprava nudi. To je još bilo podnošljivo i donekle naivno simpatično. Međutim sprava je OSTALA oko vrata i postala SASTAVNI dio naših života. Prvo sastavni a zatim neophodni , kako smo uopće živjeli prije bez nje nije mi jasno. Dakle, kud god idemo , sprava i pas su s nama. (Ovo pišem da naglasim da je za psa normalno da bude s nama, ali GPS je postao sastavni dio naše male zajednice što baš i nije tako normalno). Čak mi se čini da bismo psa i mogli zaboraviti , mene bismo isto mogli zaboraviti,...no GPS.... Dakle mi dvoje, pas, lajna, sprava to je ukratko ono što nezaobilazno vodamo sa sobom. U daljnem tekstu GPS ću zvati Sprava i to Sprava sa velikim S da joj time odam dužno poštovanje kao sastavnom i nezaobilaznom djelu moga života.. I tako na slikama u zadnjih par godina ja sam UVIJEK u ISTOJ jakni,sa ISTOM frizurom, a on je UVIJEK s Spravom oko vrata. Već mi se čini da se ne moramo više slikati, jer mijenja se samo pozadina, mi ostajemo isti, glupavo nasmiješeni, glupavo zagrljeni, i čovjek kad nas gleda na slikama i da nema pozadine rekao bi -pa to je sve na istom mjestu u isto vrijeme. Jest šipak...To je sve ISTA garderoba, jer drugu kupiti ne mogu sve dok muškoj polovici trebaju igračke za objesiti oko vrata (ovo sam isto pokvarena, ako će čitati...)  Ja u bijeloj jakni -jedinoj koju imam i već se ne sjećam gdje i KAD sam ju kupila, koja je iznutra izgrižena jer pas voli ležati na njoj i oštriti svoje zube... i u kojoj kad hodam molim boga da iza mene ne ispada perje iz rupa koje je pas napravio na unutrašnjoj strani pa da me ljudi iza ne bi zaustavljali i vraćali mi ispalo perje....i koju ću po svemu sudeći nositi do smrti... on u starim tenisicama, trapericama ..sa Spravom ...Zato sam i počela štrikati, da bih bar nešto imala za obući... No tako je kako je i stvari se nedaju promijeniti. A kad se nešto neda promijeniti onda ti je najpametnije da to prihvatiš i pokušaš pronaći nešto lijepo u tome. I sad dolazimo do one dobre strane Sprave. Naime, Sprava nudi igru koja je dosta zanimljiva . OK sada ću opisati igru. Igra se u cijelom svijetu, i navodno da ima negdje nekakav skriveni cach u moru na nekoj velikoj dubini. Do toga još nismo stigli, ali ako budemo uporni tko zna. Pronađeš neko interesantno mjesto na zemaljskoj kugli. Očitaš koordinate toga mjesta. Kupiš tupeware posudu i u nju staviš nešto, bilo što, novu jaknu ako netko ima bilo bi dobro...Napišeš koordinate toga mjesta, objaviš na stranici geocacha i čekaš da netko dodje i otkrije tvoj skriveni cach. I obrnuto, dok čekaš ti tražiš tuđe sakrivene cacheve. Evo to je ukratko to. Ovo je primjer jednog standardnog cacha. Ovako obično izgleda sadržaj u tupeware posudi :  |