četvrtak, 06.07.2006.

Evo ne znam kaj da pišem.Nisam baš najbolje volje.
Čovijek shvati šta mu je vrijedno tek kad to izgubi.To zna biti dosta zajebano.Cijelo vrijeme živimo u iluziji da smo napravili dobru stvar.Ali nismo.Duboko u sebi to znamo,ali taj mali dio koji uvijek sve zna je jednostavno premali i naš ego ga nadjača.Zbilja su sretni oni ljudi koji zaista čuju taj sveznajuč glasić.Ja ga nažalost ne čujem.Mislim čujem ga ali ne na vrijeme.On je jako slab i tih pa se uspije probiti do mog uma tek onda kad je prekasno.Tko zna...Možda ga i čujem ali ne želim sebi priznati da sam pogriješila.To je najteže od svega.Najgore je kad ostaneš sam.Kad dođeš dome i zatvoriš se u sobu.Onda dolazi najgori dio.Priznanje.Lako je drugima reći da si pogriješio,ali šta kad to sebi moraš priznati.
Uvijek se u nanezgodniji tren pojavi baš ta osoba.Nju zaista ne želiš sresti ali ona ipak dođe.A kad dođe onda si sav sretan i euforičan.Nakon te euforije slijedi opet ono priznanje.Priznanje da nisi bio u redu i to te ždere.Onda kažem "ok,zajebi sve njih jer ako se ti ne brineš o sebi tko će onda".Ha-ha!Da,kad bi bilo tako lako misli pretočit u djela.U jednoj sekundi se u mojoj glavi izredaju tisuće raznih scenarija.I šta ja radim?Ja samo sjedim kao kip ,a moje misli odlepršaju i opet ostanem prazna,a u srcu mi ostane onaj gorki trag.Trag žaljenja šta nisam nešto učinila.Uvijek mi se to događa.
Krivnja...To je nešto najgore na svijetu.On nikad ne dođe sama.Uvijek ti je netko nametne.Ne mora biti rijeć niti čak pogled.Dosta je samo njegova prisutnost i tebe odmah zapeče srce i shvatiš...evo je,ona je tu...Tako je podmukla i jednom kad dođe ne možeš je se tako lako riješiti.Proždire te iznutra i jednostavno te ne ostavlja na miru.Kao rak.Jede djelić po djelić tebe i tako u nedogled sve dok ti ne popustiš i izrečeš tu jednu,mali i tako neznatnu rijećicu oprosti.Ali to nije lako.Lako ju je izgovoriti to je najmanji problem.Ali...kao naći pogodan trenutak.Kada nekom nanosiš zlo dugo vremena,ne namjerno ili smisleno jednostavno svojim postupcima,kako onda naći pravi trenutak i reć mu oprosti.
Nisam još toliko zrela da bih to mogla procijeniti.Zato ništa ni ne radim........Ah!Normalno izgovori,sve sami izgovori....

Lucija

Naša nad djela još uijek prate
i sve što smo bili i danas nam vrate.
G. Eliot
- 12:39 - Tvoje riječi ( 2 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.