Usamljenost
Ne mogu bez tebe,
fališ mi,
želim te.
Želim obnoviti onu našu ljubav,
onaj dodir,
zagrljaj usred noći,
naši prsti se dotiću,
povezani smo...
Ti i samo ti,
u meni,
u mom srcu,
u mojoj glavi,
u mojim mislima,
u mom biću...
Gdje si sad kad te trebam,
gdje si uvijek kad te trebam?
Osjećam se samo,
bez ikoga, kako ću ponovno voljeti?
Kako ću ponovno dati svoje srce?
Svoju dušu nekome predati?
Teško je, plačem...
Srce boli i boli,
neda se.
Trebat će mi još vremena da sve ovo prođe, ti u mojim mislima, ti u mojem pogledu. Želim te zaboraviti, želim nastaviti živjeti. Ponovno voljeti je moj cilj, samo još neznam koga, nema nikoga koga bih mogla voljeti. Bojim se, strah me odbijanja, strah me otvoriti se nekome.
Sve analiziram, računam, kalkuliram, nisam spremna... Boje me se, kad vide da sam nezainteresirana, kad analiziram svaku riječ, svaku rečenicu, svaku osobu, boje me se, jer nisu navikli, ne žele da znam, ne žele da se vidi tko su....
Žao mi je što sam takva, žao mi je što odbijam ljude svojom osobnošću, žao mi je što nisam drugačija. Što me ne prihvaćaju, što ne razmišljam drugačije. Žao mi je što me nitko ne prihvaća, osim Boga, ali i on je daleko od mene. Zapravo sam ja daleko od njega. Teško se vratiti, teško je održavati disciplinu kad se osjećam bespotrebnom, nekorisnom, lijenom... Žao mi je što mi nitko ne pomogne, a voljela bih da me netko sasluša bez osuđivanja, bez komentara, bez prekidanja, samo da me sasluša, da bude ovdje pored mene, da me zagrli, čuva.
Bože, htjela bih se drugačije osjećati, osjećati se prihvaćeno, veselo, ugodno, bezbrižno, voljeno, potrebito, korisno....
Toliko o tome, što su moji planovi savršeni, što sam isplanirala posao, što želim pomagati, moje srce, moje sposobnosti, moje znanje i iskustvo ništa ne znače. Ja ništa ne značim.
Odlazim.....
Tvrdoglavost
Ovdje si
znam to,
voliš me.
Želiš da budem pored tebe,
ali nisi spreman.
Krenuti u nešto novo
za tebe,
čini se kao propast.
Ali, bez mene isto tako
je propast.
Voliš me,
znam to...
