|
UPOZORENJE: post temeljen na žešćem filozofskom aspektu sagledavanja života kroz đojzle (naočale, op.a.) debilizma, koji nadmašuje granice subrealnog. drugim riječima, ne čitati ukoliko ne volite proljev!
većeg klasika od ovog teško je naći. ovo krucijalno pitanje nametne se nekako samo od sebe u određenom trenutku naših života, što je vrlo zajebana situacija, jer egzaktnog odgovora na ovo naizgled trivijalno pitanje ustvari nema.
razlozi dvojbi kod svakoga su pojedinca različiti, mada su simptomi vjerojatno slični. noći postaju opako duge, stolica opasno rijetka, a zanemariva vjerojatnost iznenadnog pojavljivanja psorijaze ili alopecije, naglo se uzdiže do gotovo sigurne izvjesnosti. ali, šta je tu je.
filozofski rakurs u razmatranju ovog vječnog pitanja, kod svakog ambicioznijeg pastuha, bi vjerojatno mogao biti definiran slijedećom jednostavnom formom: ah.../dramaturška pauza dok nalakćen ispija još jedan gutljaj gorkog pelinkovca dok mu dim pljuge izaziva crvenilo u sentimentalnom pogledu u daljinu/...a što je sa svim onim ždrebicama, kukavna im majka, koje će i dalje bezbrižno rzati po neodoljivim poljanama potencijalnih prilika? tako razmišlja pastuh!
ili recimo, svaki malo ambiciozniji lovac vrlo teško podnosi činjenicu da tim nepromišljnim činom propušta odstrel srnetine koja vječito pase po proplancima lovačkog libida. jer on faktički vjenčanjem gubi dozvolu za lov. još ako je pljuca koju lovac koristi, zavidnog kalibra. uf...
i mene u zadnje vrijeme muče slične dvojbe. međutim, koliko god mi to bilo neugodno priznati, moji razlozi i nisu baš bonvivanskog karaktera kakvog bi mi atribut pastuh ili lovac, zasigurno priskrbio. moji problemi nisu nažalost ni približno uzbudljivi kao gore navedeni, ne zato jer nisam kit, jer kit ja jesam, već zato što živim u jednom iskrivljenom svijetu u kojem nebitne stvari postaju isključivo bitne, a licemjerstvo lomi sve pred sobom, ostavljajući za sobom pustoš istrošenih vrlina. da ne govorim o običajnim formama koje iz nekih razloga moraju biti zadovoljene. nebitno je što ti razlozi nemaju nikakvog argumentiranog uporišta, osim naravno tradicijskog, a tradicija je svetinja. a kad smo već kod svetinje... svetinja je majka znanja. pogotovo ako vjeroispovijest partnera i nije baš identična. e to je sa praktične strane vrlo nespretna činjenica koja izaziva glavobolje kod svih osim kod samih partnera. isprva kreće sa tihim jambranjima, a kasnije se nastavlja sa konkretnim ucjenama. hm, kako riješiti takav gordijski čvor, pitanje je sad? vjenčanje u necrkvenoj instituciji je totalno demode još od početka devedesetih. takva moda se furala prije pada berlinskog zida. to ti je isto ko da danas, na nekakav moderan event dođeš u mrkva hlačama. helouuuu, to je so so out of question! a riskiraš i cvrljenje u paklu. što je, budimo realni na trenutak, za mrkva hlače sasvim opravdana kazna
dakle, ne preostaje ništa drugo no vjenčati se pred bogom. ali, čijim bogom?, pitanje je koje se ne nameće samo, a ne! nameću ga svi, počevši od zaove, pa preko jetrove, zatim ujaci sa babine strane, razni stričevići, ini susedi, slučajni prolaznici, većina negdašnji zakleti ateisti i agnostici. ali, Bog je samo jedan! mogli bi tada zavapiti životnim iskustvom nezatrovani mladunci, svjesni u principu da bi se hvatali za slamku jer tako jeftina opravdanja ne prolaze čak ni u bajkama. dakle, zajebi sa spikom da je Bog samo jedan jer tu istinu nitko ne puši, nego odaberi stranu.
e, onda se desi ono neminovno, dolazi do pucanja jer postaješ svjestan da si zapeo na prvom omanjem kamenu smutnje, oko kojeg zaobilaska nema, a da ne govorimo o onim pravim krucijalnim odlukama...koji bend bu prašil, da kakve bi kolače stavili, a zakaj baš te pozivnice, pa kaj ne buš u dvanajst menjala haljinu, a zakaj nebi i Zdravka zvali, pa kaj buju ljudi rekli...pa kak se ne sećaš Zdravka, se sećaš da je bil na krstitkama od Mikinog malog, a njegov su ti japa i tvoj deda bili skupa v vojski, se su delili, se...o tim monumentima ne želim ni razmišljati jer mi se odma nekak počne srat. e, onda se naglo sjetiš kako se riješavaju gordijski čvorovi. uzmeš mač, odmjeren zamah i caaap! nema vjenčanja! a na svako sablažnjavanje tom nesvakidašnjom odlukom kao odgovor koristiš jednu od četiri antologijske rečenice izrečene iz usta četiri antologijska junaka moderne hrvatske povijesti.
kako to mislite nećete se vjenčati? ki bi da bi. (copyrights by Franjo Tuđman)
pa zar će se dijete roditi u grijehu, pa mislite na dijete pobogu!! it's OK. (copyrights by Fani Ćapalija)
djeco, nemojte se zajebavati, šta će ljudi pričati? afrika paprika! (copyrights by, we all know who)
zažalit ćete kad sazrijete, bit će vam jako jako žao što ste donj....ma kaj god. (copyrights by Milan Bandić)
|
