Patos (grč. Ŕ¬ŃżÂ: patnja), jedan od triju modusa retoričkoga dokazivanja. Za razliku od logosa, koji uvjerava u svoju istinitost logičkim argumentima, te etosa, koji izražava karakter i osjećaje govornika, patos apelira na osjećaje slušatelja ili čitatelja i teži ih buđenjem suosjećanja potaknuti na djelovanje ili pridobiti za nešto. Patos je važna strategija književnoga, političkog i reklamnoga diskursa.
*****************************************************************************
1.
Nikada nisam mahao svojom vjerom kao barjakom. Ti si, Bože, našao mene i držao me na dlanu tolike godine, dobro to znam, i nije mi potrebno bilo da me netko u to uvjerava, jedan sam od onih koje zovu darovanima, ali sada osjećam kao da klizim ili možda bježim od Tebe jer sva logika kojom sam sazdao vjerovanje o sebi i smislu onoga što je proharalo mojim životom, svi vlastiti paradoksi koje sam opravdavao nadnaravnim planom, kolosalno su me sastavili i ponovno susreli sa samim sobom.
Noćas ležim s osjećajem nedorečenosti, možda i gluposti. A sve je oko mene tako savršeno, Draga koja me voli, naše dvoje djece, osigurana egzistencija, bilo bi trivijalno da nije istinito. Ipak me sastavilo. Ponor u meni želi se ispuniti, ali ne više Tobom, nego Njom i našom nedosanjanom sadašnjošću. Zato su mi oči otvorene jer znam da hodam rubom laži, premda zapravo ni jednu neistinu nisam izrekao. Čak ni Njoj.
Posljednjih dana naporno radim, ne propuštam razvoženje djece po aktivnostima, družim se s obiteljskim prijateljima. Draga ponekad prigovori mojoj šutljivosti, no ne dopuštam joj da iza besprijekorno odrađene funkcije dopre do moje provalije. To što ju je tako lako zavarati ponekim cvijetom, zagrljajem pred očima drugih, vječito gladnu moje pažnje i publike koja plješće našoj ljubavi, nikad me više nije odbijalo kao sad. Ali činim sve – samo da ostanem sakriven. Nju najmanje želim sa svime ovime suočiti. Susreo sam je i zavolio u razdoblju života kada sam bio uvjeren da će teško itko moći nositi moje paradokse i rane ostale od rata. Ti si mi, Bože, i tada šaptao da će biti dobro, da je moja čaša obiljem prepuna i da se prelijeva, pa je i Draga stupila u moj život kao Tvoj dar. Moja glasna i jaka, a tako nesigurna Draga… Da, gradili smo i izgradili dom. Moje su rane blijedjele. Žal za poginulim ocem, pravedni bijes skoro pa osamnaestogodišnjaka, odluka da poručniku lažem o godinama… toliko sam ga želio osvetiti. Tko je tada provjeravao nečije motive.
A uz Dragu je pomalo blijedjela i Ona. Znao sam samo da nije ostala sa Špicastim, da je otišla na studij u drugi grad, da se udala i kako to već biva u srceparajućim pjesmama osamdesetih, da ima dijete i čovjeka boljeg od mene. Znao sam da me u sebi pokopala i znao sam da si Ti, Bože, blagoslovio taj, vjerojatno ne usamljen, humak i križ u njoj. S mojim imenom na njemu. Je li se dugo borila… jesu li je i drugi ranjavali poput mene… je li bježala kroz svoj uspjeh i društvenu moć od onakvih kakav sam tada bio… Ne znam. Jesam li poslije bio sretan ili tužan zbog njezine sreće, je li mi bilo svejedno. Ni to ne znam. Nakon puno godina prestao sam misliti o Njoj. I svemu onome što je u Njoj i preko Nje upisalo moju sudbinu.
Ali noćas, oprosti mi Bože, noćas je dišem.
******************************************************************************************************
Patetičan (kasnolat. patheticus < grč. Ŕ±Ń·ÄąđĚÂ: čuvstven). 1. Pun jakih osjećaja, zanosan, potresan. 2. Pretjerano, lažno osjećajan (patetičan govor, patetičan film).
******************************************************************
2.
Patetične li priče. Voćna centrifuga u blenderu, štikle koje čekaju pred izlazom da budu obuvene, popravljanje košuljice. Laptop u pravokutnoj torbi, poljubac djetetu i vožnja kroz jutarnju gužvu. Staklasti pogled preko volana i nesvjesno podizanje podlaktice do nosa, miriše li još kao sinoć.
Juriša ulicama, spretna je vozačica, iako nikada ne gleda u srednji retrovizor. Nešto se njezine naravi upisalo i u taj dio svakodnevne kolotečine kojom je od osamnaeste stalno grabila naprijed. Nekome možda zvuči paradoksalno, ali uspjeh jest bio njezina kolotečina. Jer već u drugom srednje neka je strana humanitarna organizacija uočila Remininu darovitost u jezicima pa je nekako od toga doba, znači od vremena dok je rat još trajao, kao prevoditeljica ušla u krugove pune socijalnog potencijala o kojemu tad još nije ni imala pravog pojma. No stvorila si je kontakte, prije svega one prijateljske koji su lako postajali poslovni i obratno, pa je onda, kada je rat završio, posve logično bilo da ne ostane u svom malom gradu, satrvenom i kockastom. Poslije rata su došli Austrijanci, radila je za njih još na fakultetu, znala je da to što prima jest crkavica, ali kopala je dalje ostavljajući dojam ambiciozne i proračunate cure iz malog grada za koju se znalo da je neće zadovoljiti kućica u cvijeću s bazenom i bogati sponzor, ali da joj ne treba ni neki prosječni dobrica koji će je držati na dlanu kao svoje svestrano božanstvo i s kojim neće dospjeti dalje od dvosobnog stana na kredit i neprekidnog lova na rabljene automobile niže klase.
Rijetko je dolazila u rodni grad, sa starim prijateljima viđala se povremeno i uvijek grupno. Razred i kvart. To su bila žarišta njezine rane mladosti. Teško je sad procijeniti je li bilo zavisti s njihove strane i je li ona možda osjećala svoju nepripadnost, kako to obično biva kada se ljudi fizički odijele. Ali i tu je vladao dojam da Remina zapravo ne dijeli sebe s njima, što je bilo i razumljivo, jer godine su prolazile, prekrivale sjećanja, a nova se nisu više mogla stvoriti. Ipak, nešto ih je povezivalo, najvjerojatnije ta zajednička trauma rata, nešto kroz što su zajedno prošli u godinama razaranja koje su za njih bile godine odrastanja, tako da je svaki njihov susret na neki način bio praznik. Nakon skoro dvadeset i pet godina, pretvarao se sve više u praznik mladosti, dovoljno sadržajan da opusti i dovoljno rijedak da se ne ulazi u detalje.
Njega nikada nije bilo na tim susretima. Remina nije ni ispitivala, samo je usput čula da se nakon svega proživljenoga vratio k sebi, da ima obitelj i da je sretan. Osjećala je da postoji neki tabu među prijateljima kada je riječ o prošlosti i njemu u njoj. Ni oni najbrbljaviji nikada joj nisu iznosili detalje kako je čovjek živio nakon njezina odlaska. U dvadesetak godina zapravo ništa konkretno nije doznala. I nije joj nedostajalo znati. Zaista je bila slobodna. Od njega i svih koji su poslije ušli u njezin život.
Tu unutrašnju slobodu je gradila teško. Kao dijete ostavljena od oca, u gomili ljudi tražila je valjda neki nerealni nadomjestak pa se brzo i intenzivno vezivala, a potom brzo otpuštala, jer dovoljno je bilo samo da osjeti ponašanje koje miriše na izdaju, neku gestu, pogled, pa da dubina njezina razočaranja presudi tom dječaku, mladiću, muškarcu, ovisno o kojem je vremenu života bila riječ. Na površini je ostajala hladna, donekle i gruba, osobito prema ljudima koje je procjenjivala dušom sebi stranima i kod kojih je naslućivala skrivene motive, što se s godinama čak počelo i pojačavati jer se Remini činilo da njeni osobni ulozi postaju sve veći, a da muškarci ostaju jedan drugome tako slični i negdje duboko za nju nezainteresirani. Ponekad nije bila u pravu, no unutrašnji perfekcionizam vrištao je u njoj, intuicija i oprez izoštrili su se poput nevidljivog ruba od podmuklog materijala koji je na prvi pogled bezopasan kao glatki papir ili podatna plastična ovojnica, i tek ako ga primiš rukom pod nezgodnim kutom, zna razrezati meso do krvi i postati kao najoštriji žilet. I kako to obično biva, oko trideset i neke počeli su ranjavati Reminu samu jer je tih pogrešnih zahvata bilo sve više. Već je bila i prihvatila mogućnost da ostane sama, poslu se posve davala i on se davao njoj, kroz nenadmašni osjećaj slobode od stereotipa i društvene moći u kojoj nikad nije bilo dosadno. Ipak je polako postajala svjesna ponavljajuće matrice svoje svakodnevice i ta predvidljiva pravilnost događaja i iskustava s ljudima počela je sličiti na kavez, poprečne i okomite žice oko nje same, jedno dugo zatomljivano ropstvo koje je nosila u sebi. Već je imala blizu četrdeset kada je upoznala Blagog, ponešto odsutnog saksofonista, čija ju je narav podsjećala na plastičnu figuricu iz Kinder jaja koja je mogla mijenjati nekoliko izraza i raspoloženja kada joj kliziš prstom po licu što se vrtjelo unutar velike plastične kape. Svjesno je ušla u kompromis sa sobom, ali svejedno, nije mogla predvidjeti koliko će se samoće godinama izroditi uz čovjeka sa saksofonom. I, paradoksalno ili ne, iz te samoće i svijesti o dovršenosti svoje sudbine, uz dijete kroz koje se na nov način rodila i sama Remina, počela se stvarati njezina istinska unutrašnja sloboda. Od očekivanja, od prošlosti, od potreba za nečijom posvećenosti. Sve joj je to postalo nevažno. Smatrala se definiranom.
I zato je priča, koju je upravo proživljavala, iz njenog motrišta bila tako jeftina, glupa i nepotrebna. Previše realiziranih kontrasta i hiperbola za njezin ukus. Ali, dok sada juriša ulicama i miriše podlakticu, u svojoj četrdesettrećoj, baš je takva bila njezina stvarnost.

3.
Možda će primijetiti da sam odsutna. Ne, mogu valjda i ja uzeti malo predaha. Pa zadnji put sam na pauzi bila prije par mjeseci. Alenka će preuzeti moje pozive, rekla je. Zbilja se ne osjećam dobro, ne lažem. Treba mi zraka. Evo, tu je mali bistro. Blizu je, brzo se vraćam. Već par mjeseci kao da me nešto iznutra reže, želudac mi se steže, puca neko staklo u meni. Zapravo mi puca glava. Što će mi sve ovo… Svakoga dana taj niz opsesivnih misli o njemu… Najprije započne sjećanjem…

4.
Da nije bilo rata, ja nikad ne bih došao u grad. Otac je imao farmu i povremeno se bavio građevinom. Sve su nam spalili i umjesto slobodnog dječaka u grad je došao pokisao i poderan, prištićav prognanik, s perjem ispod nosa, platnenim ruksakom, majkom, bakom i mlađom cendravom sestrom. Brat i otac bili su na bojištu i nizala su se tri po tri dana njihove prisutnosti i odsutnosti. Gradska škola, drukčiji govor, nekih pola godine moje potpune izgubljenosti. Život u hotelskoj sobi, ali srećom i nekoliko novih, još ne prijatelja iz razreda, u istoj ulici, čitaj - skloništu. U hotelu i još par dječaka poput mene. I brdo seoskih cura. Glasnih, sisatih.
Nekako početkom ljeta jedan je sitni gradski klinac počeo nositi kasetofon na baterije u podrum i nije nam trebala uzbuna da se dolje počnemo okupljati. I mjerkati jedni druge. Ja sam spadao u te - druge. Nisam se ljutio na neke njihove komentare i provokacije, dok je ostalim „drugima“ u hotelu strašno smetalo što nas građani gledaju kao uljeze. Znali smo da bi oni radije da su s njima ostali njihovi stari prijatelji, makar su očevi istih bili ti zbog kojih su se naši životi ovako jadno isprevrtali. Malo smo ih mrzili zbog toga jer nismo shvaćali da su se jednoga dana počeli smatrati neprijateljima s klincima uz koje su rasli, ali ne zato jer su se posvađali oko frenja ili cura, nego jer su neki odrasli tada tako odlučili. No ja nisam ulazio u prepirke s njima i nije mi se dalo sudjelovati u povremenim tučnjavama. No curice… njih sam već primjećivao.
Te neke gradske gimnazijalke ništa nisam razumio. Vidio sam da vole plesati, da su otvorene, da bez problema plaču jedna pred drugom ili se cerekaju, da črčkaju srca po bilježnicama i već piju kavu pa okreću šalicu, a mene su povremeno pogledavale i ja nikad nisam znao smiju li se mojoj šutljivosti i nezgrapnosti ili mi hoće biti prijateljice. Dok se jednoga dana među njima nije pojavila jedna, ponešto blijeda, ali s najplavljim očima koje sam vidio u životu. Par mjeseci najžešćih udara na grad i za vrijeme najvećeg vala prognanika, u kojem sam došao i ja, provela je kod rodbine u Italiji pa je dotad nisam vidio. Tako je ispalo dobro jer u ovih par mjeseci ja sam već bio nešto bliži s dečkima i curama iz kvarta i naše je zbližavanje išlo puno brže. Ali ne i moja spoznaja o tome što treba raditi dečko, a što cura, kada je posve očito da se obostrano simpatiziraju. A bilo je očito. Odjednom su mi dani bez struje bili kao Nova godina i čekao sam večer nestrpljivo jer sam znao da ćemo se, među svima nevidljivi, držati za ruke. Ili da ću joj moći sjesti iza leđa i odostrag je obuhvatiti rukama. Povremeno se ljutila na mene i bila ljubomorna, a ja sam je onda namjerno zezao jer mi je njezina hladnoća, koja bi potom uslijedila, bila neobično privlačna, a dugo nisam znao što s tim, jer je bilo drukčije od svega dosad, a ja sam pokušavao biti onaj stari kojemu je samo važno da drugi dečki kažu da ima dobre cice ta tvoja cura. E pa, ova to nije imala, ne na takav način, a svejedno sam umirao tu godinu dana, bolestan od svoje nezrelosti.
Ne mogu reći da smo samo živjeli u podrumu kao kućni miševi. Bilo je razdoblja nekakvih primirja, kada je moj otac dolazio i po deset dana kući. Jednom je kriomice otišao u naše selo, tada još u neprijateljskim rukama, da vidi što je ostalo od svega. Nije se moglo s njime pričati o tome, tako je poslije bivao potresen. A mi smo za to vrijeme već lunjali po zapuštenim i granatama oskvrnutim gradskim plažama, uglavnom u čoporu, no ja sam uvijek tražio neke kutke u kojima mogu ljubiti Reminu, tako se čudno zvala, i činilo mi se da dobro razumije moju toplo-hladnu igru s njom i da na nju odgovara jer joj paše. O da, znao sam je izgubiti na par mjeseci, a onda opet osvojiti, jer sam se tako dobro osjećao uz nju. A malo sam je se i bojao, to danas znam i priznajem sebi. Gledao sam u njoj stvorenje puno ljepše, bolje i pametnije od sebe, ona je jedina od svih nas već zarađivala za džeparac, prevodila je i povremeno putovala u glavni grad. Baš tada bi me lovile crne misli, da će me prije ili kasnije ostaviti, da je neću moći pratiti, a netko mi je jednom dobacio da mi baš i nismo par.
Ipak, ne znam što bi i kako na kraju bilo da se u ljeto između trećeg i četvrtog srednje nije dogodilo ono s ocem. Prvi pečat moje odraslosti. No tek drugi, eh, drugi je bio koban. Ali poslije drugoga sam dobio dar; svjesnost Tebe, Bože, u mom životu. I sve se posložilo.
Zašto me onda izlažeš ovoj kušnji, Bože? Čemu sada ovaj osjećaj promašenosti i krivnje, kad si mi jednom već bio dao sve odgovore?

*************
Ponavljanje je patos, filozofija ponavljanja je patologija. (Gilles Deleuze. Razlika i ponavljanje)
5.
Već pola sata sjedim u bistrou prljavo zamagljenih prozora i tako mi odgovara što je moj ured Bogu iza nogu i što nema nikog poznatog pa mogu sjediti uz mobitel i zuriti u link pjesme koju mi je poslao još ono prije par mjeseci, dan nakon što smo se susreli, nakon dvadeset i pet godina duge stanke. Upravo to, što je od svih pjesama na svijetu uspio pronaći tekst koji kao da je pisao netko u mojoj ili njegovoj glavi, toliko je detaljno iznosio sjećanje na sve što se onda zbivalo među nama, čak i poslije nas, pogodilo me, ne poput bumeranga, nego kao divovska čelična ruka stroja kojemu je zadatak srušiti staru, ali čvrstu i samouvjerenu zgradurinu. Jer tako sam se poslije osjećala. Ne isti tren, nego u danima i mjesecima koji su uslijedili. Bio je to tekst na engleskom, ali s previše naših i samo naših pojedinosti i motiva, pa čak i odgovora koje nekada nisam dobivala. Svako čitanje pjesme bio je novi udarac. Kao i susreti s njim, koji su uslijedili.
A ta su davna sjećanja u mojoj glavi više bila poput flešbekova. Ne znam više ni za početak, a kraj mi je u magli. Uh… kad malo bolje razmislim, upravo slagah sebi. Nije u magli, nego je toliko bolan da sam ga valjda potisnula. Pamtim samo toplinu njegovih ruku, plavičastocrnu svjetlost po ulicama, neke stepenice i poljupce. Ludilo od poljubaca, vrtlog do nesvjestice. Pamtim još i neki emocionalni rollercoaster koji me znao uzdići do vrhunca, a onda naglo baciti u očaj. Al ono što mi se urezalo do dana današnjega bila je njegova rečenica što se poslije pokazala kao samoispunjavajuće proročanstvo, kada mi je, dok smo u zagrljaju pričali o stvarnosti kojom smo okruženi, rekao da bi, ako se njegovom ocu ili bratu na bojištu što dogodi, istog trena ostavio sve i pošao osvetiti ih.
Vijest o pogibiji oca došla je u lipnju, završili smo treći razred. Kroz doba žalovanja prošao je u nekom vlastitom ambisu, više smrknut negoli tužan, odsutan. Nisam osjećala da me odbacuje, ali jesam da u sebi nekako drukčije slaže prioritete. Manje je dolazio u društvo, više boravio s majkom i sestrom. Jednoga dana samo je osvanuo u uniformi, odvojio me i rekao mi da će dolaziti povremeno, da se ne brinem i da ne zna kako će se i koliko javljati. I nastavilo se još par mjeseci njegovih odlazaka i dolazaka. Ti posljednji bili su za nas najintenzivnije doba, mislila sam, moje mladosti, ali zapravo nikad više ni prije ni poslije u čitavom životu, moje se tijelo nije doživjelo tako iskonski blisko s muškarcem, jer to nije bilo tijelo kože i mesa, već čista duša koja, da je mogla mijenjati vanjske oblike, opet bi se s njegovom nalazila i spajala. Da, bio je to upravo takav osjećaj i takva spoznaja, nema drugih riječi za nj i neću niti pokušavati sada naknadno pametovati, konstruirati odmak i desentimentalizirati ga. To je tada bila naša objektivna stvarnost, prelijepa i prebolna, makar samo jedna varijanta sličnog ljudskog iskustva, valjda otkad je svijeta i vijeka, ali dana samo nama u tom jedinstvenom trenutku Sizifova hoda koji se zove ljudska povijest, i to na komadiću Zemlje gdje Sizifov kamen kao da nešto češće pada nizbrdo, pa su nam onda i sudbine i emocije ispale tako prokleto ponovljive.
Ali paralelno sa svom tom ljepotom, on se nekako rušio. Odbio je vratiti se u četvrti razred, počeo je puštati kosu, fizički je ogrubio. Šutio duže, počeo pušiti. Nagovarala sam ga da se skine iz vojske, ta još ni punoljetan nije bio kad se prijavio, govorila sam da je dovoljno vremena prošlo i da ne razumijem što mu znači „osvetiti oca“, da sam sigurna da ga je u par mjeseci bojišnice već osvetio i da taj otac sigurno ne bi želio da zbog tako glupog, primitivnog i duboko nedefiniranog razloga kao što je „osveta“, ne završi školu. Ili još nešto gore. Tu negdje su počela razdoblja njegove preduge, sada već iritantne šutnje.
Da, brzo se potom skinuo, no ne zbog mene i ne jer je spoznao uzaludnost svoga nastojanja. Dovezli su ga nakon bitke u kojoj je njih dvadesetak izgubilo glavu, a meni je preko prijatelja poručio da ne dolazim k njemu u bolnicu. Nazivala sam ga danima, odbijao se javiti. Kada je konačno progovorio, razgovor je trajao možda tri minute. – Slušaj, Remina, gotovo je s nama. – …Pa što se dogodilo? - Ne znam. Ali ne mogu dalje … - Zašto?... Ne voliš me?... - Muk. Disanje. Pa uzdah. – Da. Ne volim te. Već neko vrijeme. Malo duže vrijeme… –
Onda moj muk. Suze samo što ne iskoče iz slušalice, i to na njegovoj strani. – U redu. Ajde bog…

************
„(…) Ono što se slabo zna je da nakon akcije neprijatelj u protuofenzivi mogao ušetati u Zadar. Spriječile su ga naše snage iz Slavonije i Osijeka i Slavonskog Broda. Slavonaca je poginulo više nego u cijeloj akciji Maslenica, a najveću cijenu bitke za zadarsko zaleđe su platili dečki iz 3.bojne "kobre" iz Slavonskog Broda koji su zbog nejasnih stvari upali u zasjedu gdje je poginuo pun kamion Brođana ( njih 17 ) u selu Kašić 01.02.1993. Tu noć ih je u borbama poginulo još 8. Da je Kašić pao, neprijatelj bi ušetao u Zadar ko na kavu. Akcija Maslenica se slavi i neka se slavi, ali se treba slaviti i dane koji su uslijedili nakon akcije i spomenuti sve Slavonce, a pogotovo Brođane koji su poginuli tamo.“ (Bitka kod Kašića, Forum.hr, 2010.)

Koja su to teška vremena bila. Koji mrak u meni. Ja slobodno mogu reći da nisam živio od tatine pogibije. Imao sam brzu temeljnu obuku, mislio sam da dobro kapiram stvari i još brže sam se našao na pravom terenu, u borbi. Glave odvojene od tijela, udova bez osjeta sebe u njima. Jedino što me držalo u vezi sa svijetom izvan rova, bila je opipljivost Remine i jedino su mi trenuci naše posvemašnje blizine i prožetosti predstavljali motiv dovoljno jak, gotovo istovjetan nagonu koju me vodio u blizinu smrti. Ne kao apstrakta, igre erosa i thanatosa za one koji nemaju pojma, nego konkretnog ubijanja, trzajućeg umiranja kojim su mi se punile oči, mislio sam - ne i duša. Sve sam to držao kao nužnost, nekako izdvojenu od stvarnog sebe. No Reminina usredotočenost i posvećenost, koju sam intenzivno osjećao, počela me odjednom iznutra derati. Kao da mi je bilo previše svega, u tom kaotičnom mijenjanju ratnog i ljubavnog terena. Na tom prekratkom putu od tijela krvi do tijela strasti, zatekli su me vlastiti kratki spojevi.
Neiskustvo ili možda baš to osobno bunilo, doveli su me do kraja u jednoj od „bitci svih bitaka“. U bolnici, onda kada me nazivala, nakon skoro petnaest dana, koliko mi je trebalo da iz posvemašnjeg tupila ugrabim malo svijesti o sebi, mislio sam da je više nikada ne želim vidjeti. A još više od toga, želio sam da ona mene ne vidi. U tom trenutku zaista je nisam mogao voljeti. Onakva, kakav sam tada bio, ne bi ni ona mene mogla, bio sam siguran. I ponovno osjećao njezinu uspravnost, slobodu i svjetlinu. I da, definitivno nismo par. Sada pogotovo ne.
Kada sam je par puta nakon izlaska iz bolnice pokušavao nazvati, a jesam, mjesecima nakon toga, jer sam intenzivno osjećao dubinu njezine povrede i, još više, razinu svoje gluposti, nikada je nije bilo kod kuće. Čuo sam uskoro za pojavu Špicastoga u njenom životu i dugo sam zbog toga bio strašno ljut jer mi se činilo da je brzo, baš prebrzo zatvorila vrata. To više nije bilo ono naše zezanje, toplo-hladno, mi više nismo bili klinci. To je bio definitivni i neoprostivi kraj.
Ali nekako u to vrijeme počeo sam čitati o Tebi. Naučio sam posvećivati svoje tijelo kao dar od Tebe primljen. Kako se ono oporavljalo i kako sam ponovno počeo obavljati sve svoje funkcije koje sam imao prije ranjavanja, gradilo se i moje novo ja, sada s Tobom i po Tebi. Koliko mi je ljudi reklo da zračim, koliko sam posjeta obavio, u koliko javnih prilika govorio… Školu sam završio, fakultet isto. Krenuo je običan život, bez drama. Draga, djeca, ja. Zahvalan Tebi na svemu što si mi dao, pomiren s prošlošću, izgrađen. Završen.
U skoro dvadeset i pet godina odmaka.
…………………………………………………………………………………………………………………………………………
Terasa kafića uz more. Mrak i neki novi klinci za šankom. Neko društvo ne baš vremešnih, ali zrelih ljudi sjedi za tri spojena stolića. Povremeno glasan smijeh s njihove strane. Konobarice u platformama, napućenih usana i s raznobojnim ekstenzijama u kosi poslužuju koktele. Jedna je drugoj slična kao jaje jajetu. Pardon, kao lutka lutki. I to ovoj milenijskoj. Glazba se pojačava.
…………………………………………………………………………………………………………………………………………………..
Grljenje sa svima, kao i svake godine kada dođe među njih. Odmah je primijetila da ovaj puta još netko zuri u nju. Ruka u ruci, poljubac u obraz i njegovo trenutačno sjedanje pokraj nje. Obično razgovor ide tako da najprije svi napreskok ubacuju svoje novosti, pitaju se međusobno o stvarima koje ih najviše zanimaju, stvaraju asocijacije, onda uleti poneko gledanje fotografije iz mobitela, a potom zbog glasnoće iz zvučnika, prirodno počinju intenzivnije razgovarati s onima koji su im bliže.
- Ništa se nisi promijenila, Remina. - čuje kako joj tiho govori. Okrene se prema njemu i pogleda ga. Lice nasmijano. Sa svom toplinom svijeta u očima. Pomisli kako se odavno više ne može sjetiti izgleda istinski nasmijana odrasla čovjeka. Ono kad je svaki mišić, svaka bora, svaka trepavica posvećena osmijehu. To sada, sva u čudu, ima pred sobom. On je i dalje promatra, ne skida pogleda. – Ista si. – okreće konačno glavu prema stolu i vraća ozbiljan izraz. A toplina i dalje isijava iz njega. Sunča se na njoj kao kornjača na suncu. Otkud sad ovaj osjećaj da puni baterije...
Netko pita Reminu radi li još uvijek na istom mjestu; ona baca šale na račun kolege koga svi više vide po novinama, nego ona u firmi. Ali nitko ne vidi da Remina ustvari odgovara samo ustima, o onome što zna da društvo želi čuti. Žamor i glasna glazba zaglušuju odgovore.
- Što sam ja tebe volio. – Druga rečenica, kao tihi grom iz vedra neba. Rezerviran samo za njene uši, u trenutku kada je pozornost društva već prešla na deseti predmet razgovora. Barsko svjetlo šara ogromne elipse po podnim pločama. Prati njegovo kruženje da bi spuštenim pogledom skrila svoju iznenađenu zbunjenost. Otkuda sad ovakve riječi…
- Ma daj… Ali ja i nisam baš stekla taj dojam… - riječi joj ušutkava sve glasnija zvučna kulisa. Netko naručuje još jednu rundu. Sve je tako obično, kao i uvijek kada se grupno nađu.
- Moraš znati… nisi ti bila kriva, nego ja.
Remina je upravo postala svjesna da u toj gužvi, na toj terasi, pod tim svjetiljkama ispod kojih se u moru gomilaju cipli, njih dvoje nastavljaju davno prekinuti razgovor. Posve nepripremljena je za ovo.
- Pa što se dogodilo?
- Ne znam ni ja. Znam samo da ono što sam ti tada rekao, nisam mislio.
- Što si mi rekao? Ne sjećam se.
- Znaš ti dobro. – tračak vragolastog pogleda koji kaže - predobro te poznam.
Reminina zbunjenost. Tako dobro je sve pokopala u sebi. On je ponovno gleda, i ovaj puta nasmijan, ali s vidljivom tugom u očima. Rekla bi da je baš taj izraz, između radosti i tuge, nešto novo u njemu, valjda zrelost, godine svakojakih iskustava, očite unutrašnje borbe…što li sve ne. Ali otkud sad ta potreba da se vraća…
- Hmm, da… I nisi me baš morao podsjećati, znaš. – pokušava okrenuti na šalu. Da i sama ispita je li ovaj razgovor možda neka zafrkancija, neko ispipavanje terena. Samo se nada da nije flert. Ipak ga više ne poznaje. Previše je vremena prošlo, nisu oni više isti ljudi. Zapravo je to jedino što zna dobro.
- Ne znam. Nisam mogao drukčije. Oprosti mi.
- Ali ja, koliko već…dvadeset i pet godina… ne mislim o tebi dobro… ti si mi bio jedna od većih zabluda u životu.
Remina pomišlja kako je zapravo nevjerojatno što se jedan takav razgovor odvija u masi ljudi, a nitko ništa ne primjećuje niti može naslutiti. Jer oni se izvana ponašaju kao i ostali: zavaljeni su u naslonjače od šiblja, on posve opušteno otpuhuje dimove cigarete, ona miješa slamkom koktel.
- Ma ni ti nisi mogla drukčije. Ali velim ti, to sve što sam ti tada rekao, nije bila istina. Molim te, vjeruj mi da nije.
Je li mu zbilja toliko stalo?
- Vjerujem ti…kad kažeš… ali zašto si čekao toliko dugo?
- Pokušavao sam…ali nikad te nije bilo. Tko ti je mogao stati na kraj. – opet osmijeh. – A malo me bilo i sram… I… poslije nisi bila sama.
Tko je u tom trenutku mogao misliti da će svaka njegova riječ za Reminu imati učinak emocionalne pukotine kroz vrijeme. Čak i ne još u samom tom razgovoru, niti u cijeloj toj bučnoj i paradoksalno intimnoj atmosferi koju su stvorili, koliko u danima koji su uslijedili. Iako je razgovor na terasi završio ležerno i uz obilje humora, kada se vratila kući, slike iz prošlosti počele su je iznutra udarati. Nisu bile nimalo nostalgične, više samopropitujuće. Čuli su se još nekoliko puta, ispričao joj je detaljno kako je i zašto stradao, zašto je nije htio susresti potom, za neke je događaje doznala i prije, no godinama ih nije uopće povezivala sa sobom.
To ju je potreslo, sama ta mogućnost, a neće tvrditi - činjenica, da su im njegova trauma i nezrelost, njezin ponos i osjetljivost, oblikovali prošlost. A onda, jesu li i sadašnjost? Još jedno pitanje koje lomi Reminu. Ispričao joj je i ostale stvari o sebi. Ono što ga je najviše promijenilo, nisu bili drugi ljudi, ma koliko ih se, što prijatelja, što djevojaka, poslije trudilo oko njega. Čak je i Dragu upoznao kada se već dovoljno izgradio da je mogao u potpunosti davati i primati ljubav žene. Ne, proces se iscjeljivanja odvijao isključivo u njemu samome, osjećala je to po slobodi i sigurnosti koju je isijavao, po otvorenosti kojom je pričao. Čak i po emocijama koje prema njoj, bilo je tako jasno, nikada nije izgubio. Očigledno se razvio u čovjeka koji je znao dobivati i gubiti. Pogrešno bi bilo tvrditi da je živio mirnijim životom od onoga koji je vodila Remina, samo zato što je ostao u manjem gradu, jer je bio sve samo ne plošan, i to na način kako to može oblikovati isključivo životno iskustvo, proživljeno u punini i pravoj, ne iskonstruiranoj dinamici, izvan svakog knjiškog ili instantnog doživljaja. O konkretnim joj sukobima, od kojih se takvo iskustvo neminovno gradi, nije govorio. A njoj se samoj činilo da preko nagomilanih slika, što prošlosti, što sadašnjosti i zbog nesumnjivo prisutnog magnetizma koji je trenutačno zavladao između njih dvoje, iz prašine izvlači nešto što joj je davno izgledalo kao dovršena cjelina, zatvoren krug, a sada otkriva da ga je čitavo vrijeme imala u sebi tek napola i da je, tako polovična, išla graditi sebe kao zdanje na koje se sada drugi naslanjaju.
Što su joj, dakle, temelji? Živi li ona svoju izvornu sudbinu, ako je susret s Njim tako momentalno vratio rolu njezine osobne povijesti na prve kadrove u kojima je bio upisan? Taj osjećaj mosta koji je najednom nadišao bujicu tolikih godina spojivši im kraj i ovaj čudan početak, progonio ju je, koliko i intimno radovao, priznavala je to sebi. Nije, međutim, osjećala krivnju jer nikakvih putenih želja prema njemu nije imala. Samo neopisivu čežnju i rekonstruiranu svijest gubitka - tešku poput malja.
Par mjeseci nakon toga susreta dočekao ju je automobil pred ulazom njezine firme na kraju radnog vremena. Jednostavno je otvorio vrata, bez riječi, kao da su se dogovorili.
***********************************
Nikada nisam prevario Dragu, čak niti bio u nekoj ludoj kušnji za tim. Sama tijela su prejeftina, a ono netjelesno, što mi je trebalo, našao sam u njoj. Naravno da čovjek čovjeku ne može u potpunosti dati sve što mu treba, ali tu sam „pogrešku“ u tkanju ljudskih odnosa spoznao kao sredstvo protiv zatvaranja u sebe i zarobljavanja bližnjih sobom, jer u što li bi se pretvorilo naše postojanje bez stalnog kretanja, izmicanja, pa novog vraćanja, drugom ili sebi, svejedno, a te sitne i manje sitne rane, koje donosi svakodnevica, poticaj su rasta, drukčije ne ide. No, ja sam se hranio Tobom, Bože, da uza sve njih ne ostanem gladan, znajući koliko ljudi upravo zato posrće i izdaje, suši se, jer ostaju gladni, izvan svoga bitka, u očekivanju od bližnjeg da ih hrani sobom, da ga sebi podlože. A nema toga tijela ni te duše koja može ostati izvor do kraja ili opstajati kraj drugoga kao čudesni stol koji se sam prostire unedogled …
Jedini bliski odnos u mome životu koji nije dobio priliku niti da ga se dohrani, bio je onaj s Reminom. Stoga bih ga se u ovom dugom razdoblju odvojenosti ponekad sjetio kao takvog, kao jedne činjenice vlastite biografije koja na mene, istina, nije bacala blistavo svjetlo. Ne da sam mislio o Remini kao ženi ili o trenucima koje smo onda po prvi puta u našim životima tako intenzivno proživljavali, i ona i ja. Nikad me nisu opsjedale misli o tome što bi bilo da je bilo… No nakon našeg prvog susreta u onoj gomili, nakon mojih gotovo dječačkih simptoma u njezinoj blizini i osjećaja koji me trenutačno zakucao za mjesto pokraj njezinog, počeo sam sebi nalikovati na kartonski dvorac u kojem nema prostorija ni živih bića, samo kulise. Prozori, vrata, puškarnice, sve naslikano. Sve vanjsko. I taj svijet slika počeo me progoniti. Koja su moja iskustva slika, a koja realnost? Je li stvarnost koju živim također slikanje nekog naručenog portreta? Je li nalogodavac bila nužda, društvena konvencija, strah od samoće i stanja u kojem se nalazim?
Ne, nije fizički bila ista. Od mršavice, zbog koje su me nekoć znali zezati, koja je za sobom vukla prevelike torbe i ponekad imala predug jezik, pretvorila se u elegantnu i sigurnu ženu, no jednako prirodnu i pristupačnu. Od brinete postala je crvenokosa tamnoga sjaja pa su joj plave oči još više dolazile do izražaja. I sve ono u njima. Koje mi je kazivalo da se u meni prema njoj ništa nije promijenilo. Za mene je, unatoč borama i sitnim nepravilnostima, tim svjedocima osobnosti i autentičnog života koje su upisale godine na njenom licu, bila ista. Jedino za tu emociju u sebi ne mogu reći da je slika. Jer unatoč emociji, vidio sam je objektivno: toplu, prijateljsku, ali od mene distanciranu.
A opet, ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi sada trebalo nastaviti tamo gdje smo stali, da bi se trebao početi boriti za prošlost i ignorirati sve ono što sada imam. I baš tu sam zapeo. Trebam li je, Bože, gledati kao kušnju ili kao istinu o sebi? Odakle taj snažni osjećaj pripadnosti, kad moj svijet predugo nije njezin i nema nikakve naznake da bi mogao biti? Moj svijet su činile Draga i djeca. Ni djelićem mozga nisam pomislio izaći iz njega. Ali… da nisam ja okrenuo leđa onda, u onom kaosu svijeta i nutrine, što bi danas bio moj svijet? I može li se ovako kao ja osjećati pripadnost dvjema sudbinama, jednoj realiziranoj i drugoj – potencijalnoj? Jer ja sam realno postojao u objema. Realizirani i nerealizirani ja. Svaki mi je kontakt s Reminom to potvrđivao.
Potreba za njezinim praštanjem uskrsnula je u meni istoga trenutka kada sam je ugledao. Zapravo sam tolike godine izbjegavao odazvati se pozivima našeg starog društva kada sam znao da će i ona doći, jer sam se sramio. Ne uopće svoga stanja ni sadašnjeg izgleda, nego jer sam znao da me ona tolike godine drži za jednoga od onih koji se čovjeka nauživaju i zasite. Nebitno o kojem se odnosu radi. I iako sam onda strašno osuđivao takve „igrače“, na kraju se dogodilo da sam joj osobno za takav zaključak o sebi dao povoda. Tom duhovnom prevarom, ne emocionalnom, ne tjelesnom, posredno sam možda utjecao i na sve kasnije loše odluke koje je donosila… tko to može znati.
Nakon toga prvoga susreta, uslijedilo ih je još nekoliko, kada bi dolazila kući obići majku, koja je u to vrijeme nešto počela pobolijevati. Znali smo razgovarati o detaljima naše sadašnjosti, bez da se itko od nas dvoje žalio na nju, ali gotovo uvijek se vraćajući u prošlost. Što je donekle i prirodno, jer je to bila naša baza, naš duhovni i emocionalni korijen. Ipak, primijetio sam da mi nikada izravno ne odgovara na moje pitanje o praštanju. Zaobilazi ga, ignorira i ponaša se kao da je bolne okolnosti našega završetka davno zaboravila. Zapravo, ni jednim mi znakom nije davala do znanja da se među nama može stvoriti neki novi zajednički svijet, no svejedno je obostrana čežnja za blizinom postala opipljiva. A mene su počela kopati nebrojena pitanja. Nerealizirani ja borio se za svoje mjesto pod suncem. Morao sam ispitati, Bože moj, je li on opsjena.
…………………………………………………………………………………………………
- Ti znaš da ne možemo dugo? – rekla sam nakon nekoliko minuta šutnje u kojoj me vozio. Bila je to prirodna i opuštena šutnja, kakvu čovjek može imati samo s vrlo bliskim ljudima, u kojoj, vjerujem, duše komuniciraju bez riječi. Zimski sumrak klizećih kapljica polako se pretvarao u noć, makar su ulice bile još prepune vreve titrajućih svjetala.
- Tako mi je drago što si opet dijelom moga života – nije se osvrnuo na moj komentar, samo je zaustavio auto na jednoj uzvisini iznad grada. – Ne bih te želio ponovno izgubiti. Ali otkad sam te ponovno susreo, moj mi vlastiti život ne izgleda jednako. Ne gledam se više istim očima. Ne mogu reći da žalim što postojim na ovakav način i ovdje gdje sada jesam, ali… odjednom… previše si stvarna.
- Da, kao da smo u jednom trenutku napustili jedan svoj život i ušli u neki drugi… i sad smo opet ubačeni u prvi… tako se i ja osjećam…
- A taj drugi jednako vrijedan…
- Upravo tako, nemamo se pravo žaliti. – nasmijala sam se osjetivši koliko se lomi. Ponekad čovjek mora znati i malo glumiti. Ne, ne mora on ništa znati o mojoj samoći. O osjećaju izolirane biljke penjačice na kamenom zidu čija je stabljika već dovoljno okoštala da se stranci mogu po njoj penjati. I navirivati se kroz moje prozore ne dajući ništa zauzvrat. Ne mora se baviti mojim pitanjem tko su zapravo ti stranci?
- Tko zna, možda bismo s vremenom i ti i ja postali jedno drugome stranci. Da je i sve ostalo kao što sada zamišljaš. – pokušala sam biti trezvena.
- Nisam ti dopustio da me voliš. Nisam ti pružio priliku.
- A možda si me tada dobro procijenio. Tko može znati…
- Draže bi mi bilo da jesam, da sam se ja razočarao u tebi. Lakše bih te sada nosio.
- Toliko sam ti teška? – i ne htijući, moje je pitanje zazvučalo koketno.
Okrenuo se prema meni i rukom mi prošao kroz kosu.
- Toliko… da ću za tobom uvijek žaliti.
Tisuće trnaca u svakoj vlasi moje kose. Osjećaj trenutačnog opuštanja nutrine, kao da tona tereta pada s mene, gotovo do razine nesvjestice. Uzima mi lice u dlanove, gladi me, promatra… Čežnja u molekulama njegova mirisa. Odjednom mi se zagleda duboko u oči:
- Znaš koliko bih volio… - zatim težak uzdah umjesto dovršetka misli. – Ali… mi nećemo izdati… Jel tako?
- Ne, nećemo. Opet bismo na kraju izdali jedno drugo… kako god se postavili.
- Dovoljna mi je ova jedna izdaja…
- Ali ti zapravo sada imaš sve. Zar ne?
- Da, imam… sve osim mogućnosti da ispravim svoje pogreške.
- I… sretan si u životu koji vodiš?
- Pa… jesam. Odnosno trebao bih biti. U svemu što sam izgubio puno mi je dano. Zbilja. Ne bih se mijenjao s mnogima oko sebe.
- Ja ne mogu to za sebe reći.
Muk. Težina. Vraća mu se onaj isti pogled pun topline.
- Vidio sam ti to u očima od prvog dana. Žao mi je… jer sam ja kriv.
- Patetičan si. – nasmijem se da sakrijem nelagodu jer baš to nisam htjela. Da me iznutra spozna i oteža i sebi i meni tu odluku. Da se ne pogubimo u trivijalnostima koje bi donijelo neko skriveno ljubavništvo. Nasmijao se, shvativši moj uzmak i upalio motor ne ispuštajući mi ruku. Zagrljaj prije izlaska.
- Znaš… ne želim s tebe skidati košulju sretnog čovjeka. A ti je imaš. Znao ti to ili ne. Ti je nosiš.
Jesam li ga zbunila tom posljednjom rečenicom, ne znam, možda tek ponešto rastužila. Tako je to u tim našim malim, bezbroj puta ponovljivim sudbinama za koje ti nitko ne može povjerovati koliko su bitne i koliko je svaka od njih ujedno i nova, neponovljiva…
******
Otvaram kućna vrata. Draga se vratila s fitnesa, djeca u raštrkanoj zaigranosti. Završava večer, skidam sa sebe komad po komad odjeće. Otkopčavam protezu s onoga što je nekoć bila moja desna noga. Koliko god bilo razumskih odgovora, koliko god trenutke svoga života sagledavao u svjetlu Božje providnosti, ja zapravo nikada neću shvatiti zašto sam tom izgubljenom ostatku svoga tkiva, kao nekom bolesnom idealu, nekoć davno pridao veću životnu važnost nego cjelini drugog bića... Tvoga bića. Al zadržao sam tu košulju sretnog čovjeka. Otežalu i rasparanu, koju ti nikad nisam i neću dati da upoznaš.