|
Cijeli smo se tjedan dvoumili hoćemo li na koncert ili ne. «Elemental» svira u Labinu. Ono, nije daleko od Rijeke, ali nije baš ni blizu, a naročito kada morate proći zavojitim istarskim obalnim cestama u noći sa subote na nedjelju. Konačna odluka pala je dan prije. Bio je petak i još je uvijek bilo nekoliko potencijalnih kandidata - suputnika. Jedino sigurno je da idemo Marina, Petar i ja, što je na kraju, zapravo, bila i konačna odluka.
Možda bih trebala napisati što me to nagnalo da odem. Već duže vrijeme sudjelujem na «Elementalovom» forumu, do kojeg sam došla sasvim slučajno i nekako se udomaćila. Tu, za razliku od većine drugih foruma, vlada prijateljska atmosfera. Malo nas je aktivnih, što dovodi do jednog… usudila bih se reći… obiteljskog ozračja. Razmjenjuju se mišljenja, stavovi, opredjeljenja, stvaraju se prijateljstva. Ruku na srce – nisam neka hip-hoperica iz čitanki - ni približno, ali sviđa mi se svijet na njihov način.
Subota, 18.3.'06., 20:22. Izlazim iz stana minimalno opremljena: vozačka dozvola, ključevi, fotoaparat, mobitel i lova. Fotoaparat? Ma, htjela sam podijeliti s dragim mi forumskim kolegama svoje doživljaje. 20:34 – kasnim, ali stižem po Petra, a onda nizbrdo po Marinu (20:41). I krenuli… bez problema. Vozimo se i «hvatamo» štimung. Svira CD: «EKV», «Haustor», Urban i «Elemental», kojeg doziramo u malim količinama, da sad baš… hkhgm… ne pretjeramo s doživljajem. Tabla: LABIN. To nas je razveselilo, jer koncert će, kažu oni, početi u 22h, a na našim satovima 21,50. Trebamo stići do kluba «TNT». OK, to je negdje u centru Labina, uvjeravam sebe i njih dvoje, pa ćemo, valjda, lako pronaći parking i pješke-pa-polako do tamo. Kako bismo bili sigurni, zastajemo na jednoj benzinskoj pumpi da pitamo gdje smo, kako i šta dalje. Prizor iz filma: oko nas mrak, a na benzinskoj policija, iako je zatvorena. Kao da je neki očevid. Jedini mužjak među nama skupi svoje testosterone i krene hrabro pitati. Ali, zastaje kraj jednog civilnog auta, u kojem je drugi, civilni, mužjak i ostvaruje cilj. Čovjek nam objasnio. Klub je u međuvremenu promijenio naziv i sad se zove «Tarantula». Hvala mu najljepša. I… krenemo mi tim obećanim putem, ali izlazimo iz Labina! Prvo zalutamo na krivo raskrižje, a kada smo shvatili vratili smo se na ono drugo i sad definitivno više nismo u Labinu. Sumnjičavo zaustavljamo jedan bračni (?) par nasred mračne pustopoljine, koji nas ohrabri i pošalje «drito». I stižemo. Mjesto radnje: Vinež, klub «Tarantula», a na vratima plakat, koji potvrđuje da smo tu gdje smo htjeli bit. Parking velik, stanemo, izlazimo. Ulazimo. 22:03. Unutra 10 na šank 'nalakćenih' muškaraca, prosječne starosti od 38 godina, koji nas propisno odmjere. Upad? Cijena? Ni'ko ne pita, mi šutimo. Pardon. Produžimo dalje i skužimo 'pozornicu', na njoj instrumente, što je bila jedina naznaka onog nečeg što će se poslije dogoditi. Prostorija od svojih, prema slobodnoj procjeni, 50m2 , a u njoj nas 5 (3 + 2 nepoznata) i nešto više konobara. Sjednemo tik do pozornice, skoro na nju, i naručujemo. Usput pitamo (dva puta) jesmo li na pravom mjestu. OK jesmo, a 'ekipa' će, kažu, malo kasnije. Malo?! Pili smo, čak i kavu, slikali sami sebe, komentirali uređenje interijera i termo-izolaciju, a od računa kojeg smo dobili izrađivali instalacije, kao pravi konceptualni umjetnici, 'frkajući' ih u različite oblike – e to ne mogu opisati. Oko pola noći (više nije 18.3.) skoro pa jedan-po-jedan stižu Istrijani (većinom sex, drugs & R'n'R orijentacije). Wow! Brojka posjetitelja prešla je onu kritičnu granicu od 51, mislim. Ali… neka… sve sluti na bolje.
Elementalovci se pola sata kasnije oprezno penju na radno mjesto, a atmosfera – ipak sve bolja. Koncert počinje. Od tog trenutka – više nemam zamjerki. Svirka. Dobra svirka. Malo staro, malo novo, red šunke, red slanine… U jednom trenutku stanu ispred našega stola dva odvratno nabildana redara (?) i ja više ne vidim ništa! Ljubazno ih molim da se pomaknu, oni neljubazno odgovaraju da neće. Ja ponovno, ne odustajući, ljubazno (jer ipak…) molim, a oni – sada još neljubaznije – odgovaraju da se popnem na klupu. Ma da? A ja, budala, htjela biti fina i pristojna, pa mi to ranije nije ni na pamet palo. Penjem se. Sad sam definitivno najviša u sali. Misleći na već prije spomenute kolege s foruma, vrlo često upotrebljavam fotoaparat, a kako smo odmah pokraj njih, Shot usred koncerta moli da mu dostavim slike preko Internet stranice, ne znajući – narafski – za moju prvobitnu namjeru i ne znajući da sam ja ona koja u tom trenutku ima samo jedan (grrrrrrrr) post manje od njega. Kaže on, otprilike ovako: «Ej, vidim da stalno fotkaš, pa bi bilo dobro da nam pošalješ te fotke na naš site, da ih objavimo. Site je www.elemental.com.hr.» WWW?!? Shot! WWW?! Ccccccc… Opraštam mu trenutno neznanje, jer kako kažu, pili su medicu ranije, pa ih je uzelo. Ja klimam glavom, dobro dijete, na što se Remi i Meri ubacuju komentarima o njegovom, 'uletu' meni… (molim da one same dopune). Uglavnom, sve je bilo vrlo simpatično, a ja sam od tog trenutka prihvatila svoj kozmički zadatak službenog fotoreportera (čak sam razmišljala i o eventualnom honoraru, ali…). Sve je bilo odlično. Publika možda premalo upoznata s «Elementalovim» opusom, ali živahna. Mrdaju se.
Koncert završava nakon cca sat-i-četrdeset. Prilazi nam Meri, nakon toga Shot i Remi, a moj je stroj na izdisaju. Ipak, uspijevam ih uhvatiti zadnjim trzajem fotoaparata. Remi se upoznaje s nama, mene identificira prema avataru – «crni pesek», nudi Tekilu (odbijam zbog 0,0‰ !), još malo proćakulamo i odlazimo. 2:23 sjedamo u auto, a po putu slijedi predoziranje «Malim stvarima». Hvala vam, ljudi, bilo je super. Vidimo se ponovno.
|
