M1.5.Lis.12

Nespojivost svjetova unutar vremena. Ljepoto moja, držim te za ruku dok šećemo, tvoji prsti isprepleteni s mojima. Privučeš me povremeno silinom bez namjere; to je tvoj miris ili tijelo ili je to tijelo; poželim se priljubiti uz tebe. Obožavam te, ti si moj totem kojem ostavljam komadiće koji su na tankim nitima žilavo vezani za prostor oko mog grla; isprepleten prostor koji je ponekad tako pun da se gušim. Pokret koji činiš trza moje grlo i savršeno me usmjerava. Tvoja intimna marioneta; nitko ne zna kakvim si me zamršenim spletom žilovlja vezala. Gledam staklenim očima. Moja boginja, moja nemoguća vladarica. Fascinantne slike kojima mi oplakuješ mozak ljepe me neizbježno za tvoje lice, tvoje predivno zeleno lice, tvoje usne, nemoguće usne koje ne mogu postojati koje ne postoje, usne u strahu u neizdrživom znanju gubitka; znaš da sam otišla iako osjećaš otpor i meso. Tuga je pokušaj, tanka topla žica između ušiju kroz lubanju, u sitnim valovima plave boje, električno bijelo svjetlo u sinusima; gutam ga s ostacima. Plastika u nosu, nepokolebljiva, otporna čvrsta, nevidljiva, ne dopušta peristaltiku; samo jednosmjeran otvor; stalan propuh u cijevima: slina se suši na stjenkama.
Crni plastični trodimenzionalni mnogokuti na sivoljubičastoj tkanini. Dekoracija. Plastika, draga, plastika, ljubavi. Mutno svjetlo zarobljeno u njoj; obožavam plastiku, ogavnu, istrošenu, crnu i šarenu, prozirnu. Ljubavi dođi na moje plastično pozorište, daske su providne i meke iako ne propadaš kroz njih. Smješkam ti se dok se voda slijeva iz dvije plastične mutne zjenice; nepresušni izvor industrijskog otpada. Dođi i uživaj u ljepoti, za tebe sam je napravila, ti si njezin uzrok i posljedica, ljubavi dođi i dodirni me, pronađi me i odmotaj celofan. Moja koža je najlon. Ti to ne vidiš, slušaš i slijediš upute. Osjećam olakšanje kad odmataš sloj po sloj, blago sluzavo slijepljen. Oslobađa se tekućina slatkastog mirisa. Vjeruješ da je ljepljiva ali prebrzo ispari ne ostavljajući trag. Sa smiješkom te ohrabrujem, a ti nastavljaš i kad dolaziš do krajeva nastavljaš, samo što je ono što sad otpada sa mene tvojom snagom volje u plosnatim, zbijenim, savitljivim komadima, kao da su slojevi voska polegli jedan na drugi i sad ih odlamaš. Nepodnošljivo olakšanje u meni sa svakim koji pada na pod; voštani mišići truse se na plastičnom podu, mrvice padaju oko nas kao da režeš stari kruh. Nastavi, nastavi pokazuju moji zubi bez usana; samo škljocaj lubanje koja ti govori, ti i dalje vidiš osmjeh. Ruke su kosti sa šarenim, neonskim tetivama. Prolaze kroz tvoju kosu; ugoda koju proizvodiš izaziva rijetku slinu na krajevima umnjaka i ispod jezika, curi između zuba po vratu, slinim.
Ne usudiš se ući. Plašiš se vibriranja i laganih trzaja u mojoj utrobi. Ni ja nisam pretjerano sigurna; zastajemo obje u grču. Želim li da uđeš želiš li ući? Pogledamo zbunjeno, sljedeći korak možda bi trebao biti takav i takav, sliježem ramenima, stojim u raskoraku i kapljem na pod. Tvoj pogled je prestravljen, tvoje držanje ne uzmiče. To je to draga, to je ono što se očekuje, uzimam tvoju punu androginu ruku, u visini ošita uperim tvoje prste okomito s dlanom prema gore, kao da čekaš da nešto kapne na njega, ili se pripremaš na neki oštar karate udarac. Klizneš vlažno vrškom srednjeg prsta u mekani prostor pregiba, otpor je neminovan, trgaš tanku nevidljivu mrežicu živaca hvataš oba plućna krila objema rukama kao da hvataš dvije sise u nekoj prelomljenoj dimenziji. Tu te prestajem voditi, tu se više ne poznajem; bezbrojni putevi i oni koji glume da to nisu. Sad te gledam bez daha, smiluj mi se, sa plućima u tvojim dlanovima.
Razmišljam o scenografiji, ulazim u veliku visoku dvoranu sa crnim zidovima. Jaki reflektori usmjeravaju svjetlo iz lijevog i desnog kuta iznad mene. Ispred nema stolica, dvorana je prazna. Njezin povišeni kraj na dnu je besramno gol sa dubinom koja se mutno gubi. U tom mekom mraku su kulise, ne vidim ih još ali znam da su unutra. Za sad je tu samo sivilo i male munje između sljepoočnica. Tijelo se blago trza. Nemam ništa na sebi, naga sam kad ulazim kroz vrata. Osjećam hladan zrak na koži koja se ne ježi. Koračam, tabani se lijepe na crn, drveni, mat pod. Ostavljam za sobom mokre i oble tragove. Poželim leći na pod. Koračam, koračam. U zraku su konstrukcije, zamršene, metalne i tehničke; nosioci, uporišta, rampe, klizni dijelovi, zamršeno pravocrtni sa zmijolikim kablovima. Kako je divan ovaj prazan prostor, ima zraka za disanje, hladnog, opijajućeg. Gubim želju za napunjenošću. Čim je izgubim zapitam se tko me puni? Ušao si u mene polako, tvoj odgovarajući ekstremitet je sigurno uklizao. Želiš me napuniti, a ja osjećam težinu u glavi. Zato prazni prostori, omeđeni, zatvoreni. Umorna sam, poželim leći u krevet i pokriti se toplom vodom. Želim da se svakim mojim pokretom slijeva i giba ne silazeći s mene; nepodnošljiva lakoća topline. Glavu guram u jastuk, on je jastuk ali voda na meni me dodiruje. Bezobrazno lako, ravnodušno lako, a ja se otvaram umjesto da se stisnem i skupljam, ja se opuštam; toplina sad dolazi od drugačijeg principa