NEMOJ ME IMENOVATI

Ono što mogu imenovati , ne može me zaista ubosti. Nemoć imenovanja dobar je znak nemira
ROLAND BARTHES: SVIJETLA KOMORA


Određivanje imena : identitet koji se može označiti.
Ime zazornog : književnost – povlašteni označitelj užasa.
Književnost je skretanje zazornosti. Izgrađivanje, rasterećenje i pražnjenje zazornosti kroz Krizu Riječi.
˝ Ma ne ! Ne pišem lako ! Nego uz mnogo muka! A uz to, pisanje je gnjavaža. I to treba biti jako, jako fino, jako nježno napisano ˝ Celine.
Neprimjetnost rada, suzdržavanje napora, brisanje apstrakcije, da bi, zahvaljujući svemu tome, ali neizrečenome, i kroz to, u zvuku i kriku izbio afekt posve blizak nagonu, zazornosti kao i opčinjenosti… Posve blizu onome što se ne može imenovati.
Izbjegavajući značenje, iskazivač ne odabire znak ( leksem ), a još manje rečenicu (sintaksičko-logičku strukturu) već naznaku: intonaciju koja je istodobno nosioc afekta i subjektivnoga stava.
JULIJA KRISTEVA: MOĆI UŽASA


Nisam naslikala ni jednu sliku
Dovoljno nisam bila tamo da mogu reći : ja sam bila tamo. Taj prostor me doticao, imam prava na njega. Naknadno vraćena. Dovoljno kontakata za postdoživljaj. Kakav je osjećaj?.
Zašto slikam tako kako slikam, što želim i što dobivam , što želim a ne dobivam. I zašto nastavljam, zašto počinjem
Studij slikarstva, Akademija likovnih umjetnosti.
S vremenom sam našla mjesto na podu, i ravnodušnost.( pogled s poda).Početak, strašan, proživjela sam izvan sebe . pipajući ugljen i škripeći zubima prilikom dodira brašnaste zbijenosti i smeđe tvrdoglavosti. Bez sebe sam ostala par godina . one su bijele u mojem sjećanju
Bijela je najstrasnija, izaziva najviše užasa. Bijela je zrcalo, ali ne samo to. Ona je izbor, ona je odluka. Početak. Ona je u temelju i ona je ta koja se žrtvuje. Najviše od svega, ona je odgovornost.
Kad se osvrnem za mnom ostaju mlakosti i pokoja dopadljivost, i puno slučajnosti. I nekoliko euforija. Bez žaljenja. uvijek naprijed , kretati se.
Započinjem s pisanjem. U vrijeme kad sam odlučila upisat Akademiju postajala sam svjesna mogućnosti kanaliziranja i konzerviranja nemira, euforija, začudnosti, užasa, strahova u tekstu. Oslobađala sam se sintagme i forme školske zadaće, pronašla sam rupe ili slojeve, udaljila se od direktnosti , i oduševila mogućnostima igre i manipulacije. U tom mjestu imala sam kontrolu, koja to nije bila, bile su borbe i tragovi, i potreba za proizvođenjem skupova riječi( slika) . I uzbuđenje. mahnitanje?
Nešto slično dogodilo se sa slikom.
o tekstu mogu pisati , kad je riječ o slikama, riječ ne postoji , postoji slika
Nisam napisala ni jednu riječ
Ne razumijem sliku, ona mi se besmisleno opire. Uvijek je iznova započinjem.

˝ čovjek ˝ je životinja koja pripovijeda, jer je on biće koje je osuđeno da započinje. Biće koje se mora orijentirati u svijetu a da ne može biti prisutno na ˝zbiljskom˝ početku kao budni svjedok. Budući da je radikalno listanje prema naprijed u knjizi života povezano s rizikom da ćemo se ponovno sresti s ranim užasom, to je za nas vjerovanje da smo predjezične događaje pouzdano zaboravili najčešće jedna dobrodošla fikcija. Što radikalnije ljudi pokušavaju kod sebe samih listati prema natrag, to su snažniji razlozi koje imaju da počnu ponovo.
Apriori inicijative - ljudi da bi došli do nekog svijeta, moraju nešto započeti - bez vlastitog započimanja nema nikakvog svijeta- započimanje sa sobom samim-ZAPOČETI SE ( aktivirati se , kao što se čini s bombom, otkočiti se , kao što se čini s oružjem…) --- ne izražava se nego postaje živi znak svoga paljenja.
PETER SLOTERDIJK: DOĆI NA SVIJET DOSPJETI U JEZIK



Uvijek iznova započinjati , dospijevati ispod jezika zaboraviti ga , dirnuti u živac . to želim. nema puta koji se može ponoviti , svaki put ispočetka jedna borba , da se ne definiram, ne uhvatim prečvrsto . Ali ne : nedovoljno čvrsto. Ne razdvojiti se , sistematizirati
I ovaj tekst jedno je započimanje.
Zašto to radim? Zašto uživam u tome? Mjesto s kojeg započinjem sa savršenom konstelacijom užasa trenutak prije nego što se obruši na mene.
Ostajem često netaknuta i imenovana