zadaćnica br 004


Stvari o kojima se ne priča


Početak iz sumraka. Baca mi mrak na oči. Ja ne želim biti čovjek? Misliš da si se skinula jer si oljuštila mokru celuloidnu pokožicu. Ti misliš, ali ja vidim drugačije, to jest, ne vidim promijene. Znači, pokušajmo ostati što banalniji, ne tražiti, samo ; pronalaziti.
Kad uhvatim strukturu punilo biram sa užitkom, ja sam dugoprst i tanak, nosim uske hlače i kratku kutu, ne vidiš me gotovo nikad jer sam uvijek u pokretu, premještam senzorne indikatore, pronalazim poveznice, i lijepim na njih etikete, one imaju malu sličicu u boji, u zadnje vrijeme modernizirao sam se, nabavio sam multimedijalne stvarčice.
Mogu ti pričati o svemu. Osim o sceni sa psom.
Sa mnom si dobra , nalazimo se na mjestima očišćenim, ostajem u prikrajku , možda me ne kontroliraš a možda čujem slonove. Preskačem u međuslojeve, ja dolazim poslije kraja, ali ostavljam tragove i prisutna sam u svakom idućem početku. Daješ mi dječje oblike i jamice na obrazima.
Mogu ti pričati o svemu. Osim o incestu.
Ona leži na krevetu u pozi odaliska i svako malo okreće stranicu. Ona ima tijelo kao da je iskoračila iz njegove prostorije; njezine grudi pune mojih ruku,ključne kosti jedra. Stamena. I nespretna. Velike prostore obuhvaća veliko , njezina je površina a rubovi ostaju moji. Njezine oči su atmosfera s krupnim zelenim kupinama.
Mogu ti pričati o svemu. Osim o
Volim te u svakoj ženi koja privlači moj pogled; prepoznajem tvoje kuteve i nepokolebljivost. Zaustavljam se na njima kad me dodirneš. Nisi svjesna da me tvoje crte, oblici koji te izgrađuju, da me, bodu; u mene, kao trozubac; srednje sitno s kukicama na vrhovima - tvoja kontura je usporedna sa smjerovima užitka. Da li te tražim u njima, ili sam tražila tvoj oblik prije tebe ne znam. Ponekad zaboravim koliko si nesvjesna žestine kojom djeluješ na mene. Tvoje ruke, ponekad, zaboravim, kako se čvrsto pažljivo spuštaju. Zaboravim korak koji činiš, unatrag, da se ne sručiš u neobuzdanost. Zaboraviš, ponekad, da činiš pokret kojim me spašavaš.
Okrenem se prema tebi, i naslućujem tvoju veličinu,a daješ mi da zatvoriš oči u mojim rukama, daješ vremena za sveprisutnost. ˝ Ja se još i sad suzdržavam ˝ Gdje te primjećujem, gdje ostaje nezadržano tvoje prsnuće, gdje se ne možeš ublažiti : u kapcima, oni svršavaju sa silinom, ostaje za njima trag , urez koji započinje točkasto ali vrhom, nastavlja se, zagrijava, utišče, kulminira, i završava olakšanjem, tankim i preciznim; luk tvojeg ramena, neopisivo, organsko koža čvrsto mramor toplo krvavo meko teče teško grizem ugoda u kutnjacima koji ne dodiruju mesa. Da li to što mi radiš ili što radim kad si mi blizu?
Tvoja udaljenost proizvodi u mojem tijelu meke nedefinirane smolaste čežnje. Borim se sa refleksnom sklonošću da ih zgadim već u nastajanju. Borim se sa sobom. Tražim stanja koja od mene ne zahtijevaju opravdanja; bez opisa. Tražim tebe, raskrižja gdje sam se odvojila, gdje sam bila ja i ona i one, i svaka u svojem mjestu, i svaka zadovoljena. Ti imaš četiri ruke koje biram gledati ali uvijek ih ima više, kad ti se približim, one pronalaze utore, pregibe i tako su prikladne.
Ti se sjećaš kad si prvi put uzela moju ruku u svoju, ispod nadvožnjaka. Neočekivano i neodgodivo. Začuđuje me tvoja lakoća pokreta. On je jedno s tobom, ne prethodi ti ni ne slijedi. On jest tvoje tijelo. Zato je dodir bio nešto živo; tvoje tijelo mliječna staza nikad nepokretna u blizini to nije titranje to je kovitlanje, a pogled na tebe uporno smiruje. Kako?
Zrak uz tvoju podlakticu , zapešće, ima okus vode, tjera slinu na usta, tvoja ruka i neprobojnost kože u koju ne vjerujem, skriveni indigo napete strune, kako ,uspijevaju tolike proturječnosti , obuhvaćaš ih sigurno držiš na okupu a izgleda kao da se uopće ne trudiš? Pogledam te i nije mi jasno kako trpiš silu koja te oblikuje, kako uspijevaš zadržati lik koji prepoznajem? I želim te dirati, prsti su dovoljni, prsti i oči. Svaki dodir je uskrsnuće i svaki mi potvrđuje ono što vidim, uvlačiš me vakuumom kroz pore, dopuštaš miješanje. Na klupici ispod drveta sa listovima s tri vrška. Ostajem zatečena ekvivalentnošću oblika i onog što kasnije imenujem tvojom dušom.
I nema veze što je vlažno, isušit ćemo ga svojim disanjem, pokupit ćemo vodu s krajeva i spremiti je za žedne dane, i nema veze što je hladno, razmazat ćemo boje po zidovima, narančasta će spržiti trepavice. Urušavam se u sebe da spriječim raspršivanje.
Zajedno tražimo slike, zajedno ih kombiniramo, pouzdajem se u tvoju neustrašivost. S tobom se ne prostituiram.
Jučer sam izašla. Nekoliko ljudi oko mene, tjeram se na ugodu, neprirodno, a ipak mi uspijeva, postajem dio društva, s učestalim osmjesima. Postavljam pitanje iščekujem odgovor, pita me se, odgovaram. Pričamo o tome kako ne voli da njegova djevojčica radi kao konobarica. Negodujem, kažem, neka bude neovisna, mlada je, neće dugo, neka proba. Ne bi joj zabranio, samo, brine se. Vidim da je ponosan. Pitam se, bi li bilo isto da je bilo koja druga na njezinom mjestu. Nema veze, on je siguran, drago mi je, skriven. Popušta samo u jednom trenu: Dobar je on, samo kaže da mu nisi dala, do kraja. Gubim zanimanje. Dugo si izdržao.
Mile,da, on je dobar dečko,izgovaram, osjećam njezin pokret, u čudu brzo i oštro okreće glavu prema meni, upitno. Ne reagiram. Da, dobar je. Za njim je ostala blagost, i mlakost. I moja glava okrenuta u stranu kad svršava po mojim grudima. Upoznao je curu,nijemu, zaljubio se, ali što ćeš, nijema. Nije ga vidio već ima više od tri mjeseca.
Nedorečenosti. Ali zašto, reci mi zašto to radiš, reci što sam krivo učinio? Ja ne razumijem, nije mi jasno. Gdje sam pogriješio.
Jednostavno, ja te ne volim, mislim da te nisam ni voljela, nisam ni bila zaljubljena. A ono jednom u autu, kad sam sjedila iza suvozačeva sjedala prstom ispisujući riječi u tvoj dlan, o tome se ne priča.
Tebi bih mogla reći sve, al samo zato jer me nisi nikad shvaćao ozbiljno.