antirevolucija
ponedjeljak, 27.01.2014.
Šutnja je zlato
Ja sam ona koja ne priča puno. Ne volim pričati. Plete mi se jezik dok objašnjavam nešto što zapravo ne razumijem , ali se volim pretvarati da nije tako. Plete mi se jezik dok pričam svakodnevne laži. Ne želim poznavati nikoga. Ljudi mi napune mržnjom malo crno srce koje je bilo sretno samo u maloj špilji. Sviđa mi se moja špilja. Spavam danju dok smrtnici lutaju gradom tražeći "ono nešto" . Istina je da ni sami ne znaju što zapravo traže. Neki urbani mit o sreći i nečem pravom što se treba pronaći . Noću dubokomorski organizmi u mom špiljskom bazenu osvjetljavaju malo hladno stanište . Ponekad netko zaluta u špilju i pojede ga morski pas.
četvrtak, 16.01.2014.
Souvenirs d'un autre monde
Kada sklopim oči gledam projekciju deformiranih i slijepljenih sjećanja. Film poznat pod nazivom noćna mora. Vratile su se , ovaj put lukavo mi brišući sjećanje . Neugodan osjećaj ujutro jedini je dokaz da je u mom umnom kinu bio prikazan film od kojeg sam okretala glavu i u snu. Stvar je u tome da se u jutro probudim ..no dobro lažem..Stvar je u tome da se u podne probudim, košmar polako blijedi i možda će ga nešto što vidim tokom dana opet vratiti u sjećanje , biti će mi drago da se to nije desilo, no to je jedina razlika između noćne more i stvarnosti. Stvarnost koja mi je poekad sumnjiva dok imam svoje Descartes trenutke pa preispitujem sve, što uključuje poznat film Nije li ono što mislim da sanjam zapravo stvarnost. Tako sam razvila neku vrstu obrambenog mehanizma, novi svijet u svojoj glavi koji posjećujem poput meditacije. To je neka vrsta paralelnog svemira jer tamo živi moja suprotnost. Hrabrija verzija mene koja se ne boji ničega i ne analizira sve dokle joj se ne paralizira mozak. Postajem špijunka u tom svijetu gdje je trava nebesko plave boje, a nebo zeleno. Vrijeme stane i mogu biti što želim, mogu biti sama, sretna, tužna...paralelan svemir nema granica i može se desiti bilo što te je zato tako primamljivo provoditi vrijeme tamo. Problem je kada moram pauzirati sanjarene zbog socijalizacije koja me nerijetko iscrpljuje. Ne mogu reći prijateljima da sam heroj u paralelnom svemiru i moram otići tamo jer televizori ne mogu prestati lupati ljude koji su prestali raditi.
četvrtak, 09.01.2014.
Sadašnjost
Cijeli svijet vidim kao gomilu domino kocki koje bi se mogle srušiti u svakoj sekundi. Svaka kocka je jedan život koji ruši sve ostale . Moja bi rušila nekoliko kada bih nestala i našli bi moje tajno skrovište tuge , a to su tuđi osmjesi. Iako sam nešto poput duha, ne mogu nestati jer neki ljudi još uvijek osjećaju moju prisutnost. Čak i dane kada sam sama i vrtim film svog života u glavi i prisjećam se nasumičnih događaja za koje sam smatrala da su zaboravljeni. Putujem u prošlost u svom umu pokušavajući se prisjetiti koje je moje prvo sjećanje. No čak i ukoliko nađem sladoled koji smo redovito kupovali kada sam bila dijete te jeli u staroj kuhinji kada je sve bilo jednostavno, nikada više neće imati isti okus ....
