01.12.2005., četvrtak

Fuck you, I won't do what you tell me!...vrtim rage.. Mislite da znate šta je ljudima, s kojima ste svakodnevno u glavi..zato što pričate o tome što ste jeli svaki dan…zar mislite da znate, samo zato što znate koliko puta seru u tjednu..nemate vi pojma. I to je lijepo. Ne bih se mogla nositi s tolikim kaosom uz moj vlastiti. Mislim na medu svaki dan, ne prođe ni jebena minuta da ga se ne sjetim..ni jedna jedina jebena. U početku, kad shvatite da se na nečiju pojavu tresete ko bijedna pička, jedina stvar koja vas okupira je naći se na mjestima gdje ga možete vidjeti, kao slučajno sresti, samo na tren vidjeti. Svaki glas o njemu u vašoj glavi stvara cijelu priču, sretni ste samo zato što taj netko hoda istim asfaltom kao i vi. Smijete se i u sedmom ste jebenom nebu. Druga faza vaše zaljubljenosti je obična jebena nezasitnost. Više nije dovoljan trenutak, više vas njegova pojava ne čini sretnom. Naprotiv. Ona vas deprimira više od ičega. Tad shvaćate da oni prvobitni trenutci koji su vas činili neizmjerno euforičnom, su čisto govno. Postoje samo da bi vas podsjetili na ono što nemate, na ono što želite. Tada rađe pristajete na ništa, prije nego na površnost cijele situacije. Opčinjeni ste besmisljem i to je jedino što znate. Na kraju se ipak vraćate na jedan oblik one prve faze. Tada shvaćate da je jedino što ćete dobiti onih par jadnih trenutaka, i da ako i njima okrenete leđa, nemate baš ništa od svega. Znali ste to i prije, ali niste prihvaćali, sada se mirite s onim što se nudi, a ne nudi se bog zna šta. Ali nije bitno. I to je ljepota svega. Jer tamo gdje prestaje jebena nezasitnost i neutaživost, pohlepa, počinje skromnost. I zahvalnost na sitnicama i malim situacijama koje su vas prvo činile ludima od sreće, zatim nezahvalnima i jadnima, a sad napokon..sasvim pomirenima. Ne mogu reći sretnima, ali sreća i onako nije ono za čim težite. Cijela stvar ionako nema nikakve veze sa srećom. Sreća nije pojam kojim vi baratate. Ali lijepo je imati na koga misliti. Imati nekoga o kome nemate potrebu čak ni pričati, jer se na kraju, nema šta reći. I nije važno da li se on sjeća kad me zadnji put vidio, ja se sjećam. Ni je važno što me većinu puta vidim pijanim očima, moje su još pijanije. U svemu ništa nije važno..osim onoga što vi imate. A šta imate? ništa. Osim osjećaja da vam fali nešto što nikada niste imali, da vam fali glas nekoga tko se rijetko obraća baš vama. Jednom kad potrčim kroz ogledala Ne želim da vidim nikog koga znam ni jedan vetar neće moći da me pronadje. Svu svoju ljubav, ponos i nadanja daću na poklon pticama da makar one odlete tamo gde ja ne stignem.

- 23:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #