13.10.2004., srijeda

nema naslova trenutno se osjećam prljavo. moram se okupati(ne zato sto sam prljava nego zbog osjećaja). slusam led zeppelin, koji su mi svaki puta kada ih ponovo cujem sve bolji i bolji, cesto su mi oni u zadnje vrijeme u glavi. znas ono kad te odredeno vrijeme puca neka grupa, naravno uvijek postoji ona jedna i jedina koja se uvijek podrazumijeva kao prva(hm..nirvana:), mene trenutno puca zeppelin. zlo mi je..od palacinki, cokolade, kikirikija i kestena, ali tako je to kad odem do bake, najrade bi si sad prste gurnula. ali bilo je s gustem(dok sam jela, sad nije..)u zadnje vrijeme mi je u glavi slika prevare. sta to znaci? kada volis nekoga, onako..iskreno, a prevaris ga, dali znaci da ga ne volis, dali je to osobni poraz, licimjerstvo..ili samo ljudskost? nisam ja nikoga prevarila, nije to vazno, nego samo hocu reci kako to nema veze s tim koliko ti nekoga volis, to je jednostavno trenutak,nije meni to simpaticno, i zbilja ne znam kako bi reagirala da mene netko prevari, ali sad mislim da bi cak i mogla oprostiti. "if the sun refuse to shine i would still be loving you"..svira sada..ah,prejebeno, no da se vratim...ja vjerujem da je moguće voljeti vise osoba istodobno, i to svaku od njih potpuno iskreno i jednako(ali na drukciji nacin),to je cista sebicnost, ili nije..joj, ne znam sad vise sto zelim reci, osim da me to drma, takve misli i osjećaji, sve se naravno vraca na njega, ali ostaju i oni drugi,ma nije vazno, neskuzivo je. ja bi sada trebala ici pisati likovni jer je sutra prvi sat, a kao sto je vec sally rekla moja profa iz likovnog te sama tjera da ju mrzis, i to sigurno najgori profesor u mom zivotu! moram jos skomentirati nasu prvu hrvatsku sapunicu iliti vilu mariu..a komentar je da komentara nema(koja gluma, a tek razgovori..teribl).ajde pozdrav, a zapravo evo vam jos dio m og svijeta OSTAJEM pokušaj pobjeći u zemlju ludih. Muk mrtvila i vrisak nevinih. Svijetlo tame slijepi moje oči, leptir širi krila, krvave noći. vonj smrada i krvavo sunce, bježim. Moje ruke su znojne, a žudnja za razaranjem izbija iz mene. Komadići stakla. Promatram svoje bose beživotne noge, stojim i ne mogu otići, odlazim već dugo, ali nikako da odem. Ostajem. Oči mi se cakle. Mrzim. 11.10

- 19:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #