10.10.2004., nedjelja

when the music s over slusam doorse, jer sam u psihofizičkoj komi. vrat ne mogu micati, leđa dodirnuti, polupromukla sam, umorna sam, ne znam fiziku a sutra je test, pospana sam, depresivna, samo šutim, uopće mi se ne smije, živciraju me SVI doma, cuga mi se vec gadi(onda znate da sam u fatalnoj komi)..i da dalje ne pisem. cijele ljetne praznike(koje inace ne volim)sam se smijala. puna tri mjeseca sam bila druga osoba, a sad kad napokon pada kiša koju volim, kad su me pustili u mocvaru koju sanjam vec godinu i pol, kad zbilja volim decka koji voli mene, kad imam hrpu cd-a koje sam dugo zeljela, ja sam sjebana do zadnjeg. proći će...ali vraćam se na staro, onaj mutan stari nacin zivota, NE ŽELIM i gotovo, a ne mogu nista, kako da se smijem kad mi nije smjesno?! da...a močvara, ne mogu opisati rijecima, ona magla na savi, ona hrpa oznojenih tijela, ono svijetlo koje sam jedino i vidjela pred ocima, koje bljeska, prejebeni pearl jam i tool( koje bi prve izdvojila, jer su mi nekako pasali)...živi rajski pakao na zemlji! ali već sam dva dana mrtva, ne funkcioniram...drugo jutro mi se glava nekontrolirano trzala, nisam imala kontrolu nad sobom, bilo je i riganja, zapravo to je bio lijepi dio, uvijek je neposredno nakon izljeva sebe najljepse...bio je to vrhunac mog života, meni je samo blato na puteljku do mocvare bilo sveto, pa zar nije divno kad ti jedna obična prljava soba s cetri jadna zida može biti sveta?!...da..bio je to moj prvi put u diugo iscekivanoj mocvari... volim vas!

- 18:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #