30.08.2004., ponedjeljak

s čačkalicom pred ekranom vrtim to tanko drveno po ustima i spremam se pogledati donnia darka. zanima me taj film, mnogo me zanima. umorna sam, umorna od spavanja i provodenja zivota u horizontali, nije da ne volim svoj krevet i sobu, ali vecinu dana prespavam, i jos nemam filing da tratim zivot koji stalno ide, ne znam da li bi trebala? ja spavanje ne dozivljavam kao gubitak vremena, a mozda bi trebala...ne znam...da...sutra je docek, nesto mi se ne ide, ali bilo sta gdje ima rulje se ne propusta. spava mi se, na koju foru ne znam, uzalud se ja kofeiniram, al jebiga! pod kipom svaki dan sjedi jedan decko( skins je ali to sad ni vazno), drustvo mu uvijek pravi ribar, i nikad nije trijezan, neki ljudi zivot provedu pijani. nije on jedini, ima takvih puno, ne zelim reci da mi je to neshvatljivo ili ljigavo ili bilo sta takvog, eto samo puno razmisljam o njemu, cisto bezveze. on samo tamo sjedi i nista vise. sam je, uvijek. zasto je on sam? pitala sam ga, ali nije bas bio sposoban sloziti recenicu. dode mi da okrivim ljude, a ne njega, ma nije meni njega zao...samo zelim da ga vise nikada ne vidim ispod kipa, mozda bi mi onda izasao iz glave. jedna iva me pitala da kako bi bilo da ljudi jedan dan govore sve sto misle, ali bas sve i svima. to je bas ne zamislivo. rekla sam jednom tipu- ti imas bas lijepu kosu- to sam u tom trenutku pomislila pa sam mu to odlucila reci, rekao je hvala. sta bi bilo da sam mu u tom trenutku pozeljela reci nesto neugodno, sto ne zeli cuti, to nebi bilo dobro. jednostavno, ne mozemo govoriti sve sto mislimo, vladao bi kaos, s pretvaranjima i bez. to me bas raspizdi!

- 23:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #