Kathy Raich - Rituali Smrti

---

Click here: Mali vodič za samce: 6 najboljih mjesta za upoznavanje partnera

---

Metropolis ATRAKTIVAN 2s novi Jordanovac, VP, terasa, vrt, parking. Gimnastičarke u Samoboru VL Dimnjačari zlatni, mornari drugi Na SP-u u stepu srebrnu medalju za Step by Step osvojila mala skupina Ritam VL Damir Mrvec damir.

Glavno žarište i najzanimljiviji dio mojega posla oduvijek su bil a, i zauvijek će ostati, osobna, privatna savjetovanja ljudi različitih poslovnih i društvenih položaja. « Pokušala sam ne obraćati paţnju. Mi- Ministarstva okoliša, i ban-fantastičan prostor koji je ge- ranje grijanja na drvo u pri-nistarstvo okoliša podržavadolino — kako bi se drvećenerirao fiktivne priče i pusto- vatnim kućanstvima se stogašumske pedagoge u Austriji moglo prepoznati po njiho-lovine, jedan novi svijet. Metropolis S T A N 80m2 u urbanoj vili, Šestine, 200.

Metropola tjednik - broj 196 - Kako drevni pokojnici ne predstavljaju forenzične slučajeve, bilo je potrebno dobiti posebno dopuštenje od Bureau du Coroner5 kako bi se tamo mogla izvršiti obdukcija.

No, pažnju joj istodobno privlači niz smrtnih slučajeva i nestanaka. Obitelj koja je stradala u požaru, nestanak mlade studentice, kostur opatice zakopan prije stotinu godina -jesu li to povezani događaji i hoće li vrsna forenzičarka uspjeti pronaći sablasnu vezu među njima? I na mjestu zločina i u mrtvačnici i u laboratoriju Tempe istražuje tajnu koja započinje kobnim požarom u Quebecu, a odvodi je do zapanjujućih otkrića u Sjevernoj i Južnoj Karolini, kulminirajući konačnim šokantnim obračunom u Montrealu - njezin afinitet za znanost i sposobnost preživljavanja izloženi su zastrašujućoj kušnji. Zahvaljujem dr Walteru Birkbyju, forenzičnom antropologu pri Mrtvozorničkom uredu okruga Pima u drţavi Arizoni, na informacijama u vezi obrade posmrtnih ostataka. Hvala i dr Robertu Brouilletteu, šefu odjela za novorođenčad i respiratorne bolesti pri Dječjoj klinici grada Montreala na podacima o razvojnom procesu djeteta. Zahvaljujem ujedno na svesrdnoj pomoći Curtu Copelandu, mrtvozorniku okruga Beaufort; Carlu McCleodu, šerifu okruga Beaufort i detektivu Nealu Playeru iz šerifova ureda u okrugu Beaufort. Detektiv Mike Mannix pri Policijskoj upravi drţave Illinois također je pruţio odgovore na mnogobrojna pitanja u vezi istrage flučaja umorstava. Dr James Tabor, profesor religijskih studija pri Sveučilištu Sjeverne Karoline u Charlottei, pruţio je informacije o lektama i vjeskim pokretima. Leon Simon i Paul Reichs zasluţni su za podatke o Charlottei i njezinoj povijesti. Paulu sam ujedno zahvalna na komentarima manuskripta. Dr James Woodward, počasni rektor Sveučilišta Sjeverne Karoline u Charlottei, neupitno je izrazio svoju podršku tijekom pisanja ovog romana. Posebice se ţelim zahvaliti dr Davidu Taubu, gradonačelniku Beaforta i veličanstvenom primatologu, koji je neumoljivo pomagao, nezastrašen mojim beskonačnim pitanjima. Hvala dr Leeju Goffu, profesoru entomologije pri Havajskom sveučilištu u Manoi, koji nije digao ruke, iako sam ga neprestano moljakala za pomoć u vezi kukaca. Hvala i dr Michaelu Bissonu, profesoru antropologije pri Sveučilištu McGill, stoje posluţio kao izvor podataka o samom sveučilištu, Montrealu i gotovo svemu što sam htjela saznati. Kuga: Priča o velikim boginjama u Montrealu 1991. Naposljetku, zahvaljujem na briţnoj ljubavi agentici Jennifer Rudolph Walsh i urednicama Susanne Kirk i Mariji Rejt. Bez njihove pomoći Tempe ne bi mogla prepričavati svoje priče. Responsable d'Odontologie, Laboratoire de Sciences Judiciaires et de Mćdecine Legale. Bureau du Coroner de la Province de Qucbec. POGLAVLJE PRVO Ako je tamo i bilo tijela, nisam ih uspijevala pronaći. Vjetar je vani zavijao, a ogromnom unutrašnjošću stare crkve sablasno su odjekivali tek struganje moje lopatice i brujanje grijalice i prenosivog generatora. Visoko iznad naših glava grane su greble o daskama zatvorene prozore poput kvrgavih prstiju o šperploču. Svi nagurani jedni do drugoga, ali ne dodirujući se i prstiju smotanih u dţepovima. ula sam ih kako se njišu sjedne strane na drugu, kako podiţu jedno, pa drugo stopalo. No, svi smo šutjeli. Hladnoća nam je otupjela osjetila prisiljavajući nas na tišinu. Paţljivo sam lopaticom prosijavala stoţac zemlje promatrajući kako nestaje kroz mreţastu rešetku. Zrnati sloj ispod površine ugodno me iznenadio. S obzirom na površinski sloj očekivala sam da će čitavom dubinom iskapanja zemlja biti smrznuta. Međutim, posljednja dva tjedna bila su neuobičajeno topla za Quebec omogućavajući snijegu da se rastopi i okopni. Iako je, doduše, taj nagovještaj proljeća nestao s idućim naletom polarne hladnoće, tlo se od kratkotrajne topline razmekšalo postajući podamo za iskapanje. Međutim, prethodne noći temperatura se strelovito obrušila ispod nule, što je bilo loše. Iskopavali smo drugu jamu, no samo su kamenčići i komadići stijenja izranjali pri prosijavanju. Nisam očekivala naći bogznašto na toj dubini, ali čovjek nikad ne zna. Još mi je predstojala ekshumacija, koja je krenula po planu. Okrenula sam se prema muškarcu u crnoj parki i vunenoj kapi. Nosio je koţne čizme, zavezane do koljena, a čarape su mu se presavijale preko rubova. Lice mu je bilo boje rajčice. Zakimao je glavom i ubacio štihaču duge drške u plitku jamu stenjući poput Monike Seleš pri prvom servisu. Ponovno sam odmjeravala slojevitost, po tko zna koji puta tog jutra. No, očigledno nije dijelio moje mišljenje. Moţda mu je zadatak bio prenaporan, ili nije mogao podnijeti pomisao da otkapa mrtve, ali bilo je očigledno da ţeli što prije obaviti posao i pokupiti se. I bacio se na posao odmahujući glavom, ali ipak slojevito uklanjajući zemlju kako sam mu pokazala i odbacujući je na mreţu. Prebacila sam pogled s crnog humka na jamu u potrazi za znakovima da smo nadomak plijenu. Cijeli je proces trajao već tko zna koliko sati i u zraku se mogla osjetiti napetost. Opatice su se sve brţe njihale. Okrenula sam se kako bih im uputila utješni pogled, kako bih ih razuvjerila, no usnice su mi bile toliko ukočene da nisam znala hoće li mi to uspjeti. Šest me lica pogledalo, svih šest ukočeno od hladnoće i zabrinutosti. Oblačić pare pojavio se i nestao ispred svakog od njih. Predale su se molitvi. Devedeset minuta poslije nalazili smo se na dubini od metra i po. Kao i u prvoj, i u ovoj jami nije bilo ničega. Vrijeme za promjenu plana! Nekoliko je sekundi oklijevao. Osim toga, svima bi nam dobro došla kava i sendvič. Krenuo je prema drvenim vratima na suprotnom kraju napuštene crkve, a opatice su odmah pošle za njim, oborenih glava i oprezno se krećući neravnim tlom. Bijeli velovi padali su im pod istovjetnim nagibom preko crnih vunenih kaputa. Tko ih je tako nazvao? Isključila sam prenosive reflektore i nastavila za njima, pogleda priljubljenog za tlo i zapanjeno primjećujući zakopane djeliće kosti. A nama je uspjelo raskopati jedno jedino mjesto u cijeloj crkvi, gdje nitko nije zakopan. Pater Menard je rastvorio jedno krilo i krećući se u koloni izronili smo na danje svjetlo. Trebalo nam je nešto vremena kako bi nam se oči prilagodile. Nebo je bilo olovno sivo i činilo se kao da grli tornjiće i kule zdanja na samostanskom posjedu. Okrutan vjetar puhao je s planinskog lanca Laurentian poigravajući nam se ovratnicima i velovima. Boreći se protiv njega, naša malena skupina usukala se u sebe i odvukla do omanje obliţnje zgrade, načinjene od sivog kamena poput same crkve. Popeli smo se stubama do izrezbarenog drvenog trijema i ušli kroz bočna vrata. Zrak je u unutrašnjosti bio topao i suh, ugodan nakon zastrašujuće hladnoće. Širio se ujedno miris čaja, naftalina i dugogodišnjeg prţenja hrane na ulju. Sve su opatice bez riječi poskidale čizme i nasmiješile mi se jedna za drugom, te potom nestale iza vrata s desne strane, baš u trenutku kad se jedna sitna ţena u ogromnom skijaškom dţemperu uvukla u predvorje. upavi smeđi sob izvijao joj se preko prsa nestajući ispod vela. Zatreptala je pogledavši me kroz debela stakla i posegnula za mojom parkom. Zastala sam bojeći se da će je jakna teţinom srušiti na podne pločice, no oštro je kimnula prstiju izbačenih u zrak i poţurujući me. Skinula sam je i spustila na njezine ruke, te još nadodala kapu i rukavice. Najstarija starica koju sam ikad vidjela! U njoj je mirisalo po starom papiru i školskom ljepilu. Iznad stola izdizalo se raspelo, toliko veliko da sam se zapitala kako su ga uopće unijeli. Tamno drveno popločenje prekrivalo je zidove gotovo do stropa, a kipovi nas gledali s visina, lica mračnih poput lica na raspelu. Pater se spustio u jednu od dviju drvenih stolica nasuprot stolu i rukom mi ponudio drugu. Šuštanje njegove reverende i lagano zveckanje krunice na trenutak me povratilo u St. Također u paterov ured. Preko četrdeset ti je, profesionalka si, forenzični antropolog, a ovi su te ljudi pozvali, jer trebaju tvoj stručni sud! Sa stola je uzeo knjigu uvezanu u koţu, rastvorio je na stranici označenoj zelenom vrpcom i odloţio između nas. Potom je duboko udahnuo, napućio usnice i ispuhnuo zrak kroz nos. Slika mi je bila poznata. Rešetka s redovima podijeljenim u pravokutne parcele, neke s brojevima, neke s imenima. Utrošili smo sate proučavajući je prethodni dan, uspoređujući opise i grobne zapise sa zacrtanim poloţajima. Potom smo sve lokacije obišli i označili. Sestra Elisabeth Nicolet trebala se nalaziti u drugom redu od sjevernog crkvenog zida, odnosno trećoj parceli od zapadnog ruba. Odmah do Majke Aurelie. Ali nije bilo tako. Niti se Aurelie nalazila na svojem mjestu. Pokazala sam mu na grob u istom kvadrantu, ali nekoliko redova niţe i udesno. Raphael je navodno tamo. Oni su sahranjeni tijekom četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, zar ne? A Prebacila sam prst prema dijelu, koji je prikazivao jugozapadni kut crkve. Oznake koje smo otkrili podudaraju se s vašim zapisima. Ti su posljednji iskopani, netom prije nego što je crkva napuštena. Aurelie je umrla 1894. Ako je tako, trebali smo pronaći dokaze da su tamo zakopane. Kao što smo naišli na artefakte zakopina iz 1840. S obzirom na zaštićenu unutrašnjost crkve i stanja tla, bila sam uvjerena da će kosturi biti u poprilično dobrom stanju. Gdje se, dakle, nalaze Elisabeth i Aurelie? Stara se opatica dovukla u prostoriju noseći pladanj s kavom i sendvičima. Para joj je zamaglila naočale prisiljavajući je da se kreće u kratkim trzajima ne odiţući stopala. Pater Menard je ustao kako bi preuzeo pladanj. Vrlo ljubazno od vas. Zakimala je i polako krenula van ni ne potrudivši se obrisati si stakla. Promatrala sam je posegnuvši za kavom. Ramena su joj bila širine mojih zglobova. Namaz od lososa i uvenula salata. Već se nalazila u samostanu, kad sam počeo dolaziti još kao dijete, prije rata. Potom je otišla poučavati u strane misije i puno je vremena provela u Japanu, pa u Kamerunu. Vjerujemo da je u devedeset i nekoj. U to doba u ruralnom dijelu Quebeca zbivanja se nisu biljeţila pisanim putem. Gricnula sam sendvič i obmotala prste oko šalice uţivajući u toplini. Još uvijek su bili obamrli. Pokazao je papire koji su mu prekrivali stol i slegnuo ramenima. Ona je samostanski arhivar, znate. Upravo me ona kontaktirala u vezi cijele stvari. Odmah sam se zaintrigirala. Slučaj se uvelike razlikovao od uobičajenih forenzičnih slučajeva i svjeţih pokojnika, koji dospiju mrtvozorniku u ruke. Nadbiskupija me, naime, zamolila da ekshumiram i proučim posmrtne ostatke jedne svetice. Pa, zapravo i nije bila svetica, ali baš je u tome bila stvar. Naime, predloţili su Elisabeth Nicolet za beatifikaciju i na meni je bilo locirati grob i potvrditi da pronađeni posmrtni ostaci pripadaju baš njoj. Sve drugo ovisilo je o Vatikanu. Ćasna Julienne me uvjerila da su zapisi pouzdani. Svi grobovi u staroj crkvi katalogizirani su i predočeni na mapi. Posljednja zakapanje dogodilo se 1911. S obzirom da je u zamjenu izgrađena veća, više se nikad nije koristila. Gdje se, onda, nalazi Elisabeth Nicolet? Moţda vam časna Julienne nije dala nešto smatrajući to nebitnim. Otvorio je usta kako bi odgovorio, ali je ipak promijenio mišljenje. Puno je vremena utrošila u istraţivanje. Pogledom sam ga ispratila iz prostorije, dovršila kroasan i potom smazala još jedan. Prekriţila sam noge, uvukla stopala i protrljala prste na nogama. Pijuckajući kavu podigla sam pismo sa stola. Već sam ga pročitala. Velike boginje haraju Montrealom. Elisabeth Nicolet pismom se obraća biskupu Edouardu Fabreu preklinjući ga da zatraţi cijepljenje zdravih ţupljana, te da zaraţenima omogući smještaj u civilne bolnice. Rukopis čitak, francuski staromodan. Samostanom Notre-Dame de l Immaculee-Conception vladala je grobna tišina. Misli su mi odlutale. Prisjetila sam se nekih drugih ekshumacija. Primjerice, iskapanja policajca na groblju u St-Gabrielu, gdje su lijesovi bili poslagani u tripletu. Monsieura Beauprea naposljetku smo pronašli četiri groba dalje od zabiljeţene lokacije. Nalazio se na dnu, a ne pri vrhu. Umjesto njega otkrili smo tijelo ţene u dugačkoj haljini sa cvjetnim uzorkom. Groblje je tako izrodilo dva pitanja: ne samo gdje se nalazi traţeni pokojnik, već i kome pripada tijelo u lijesu? Obitelj nije dobila priliku zakopati djeda u Poljskoj, a odvjetnici su se spremali baciti u bitku, baš kad sam se pokupila. Negdje u daljini prepoznala sam crkveno zvono, a onda, u hodniku, nečije prigušene korake. Stara opatica ponovno se pojavila. Poskočila sam zalivši si rukav kavom. Kako netko toliko sitan moţe proizvesti tako visok ton? Ne obazirući se na mene, prišla je i stala mi trljati rukav. Sitan slušni aparat izvirivao joj je iz desnog uha. Osjetila sam njezin dah i ugledala sitne bijele dlačice kako joj izbijaju iz brade. Mirisala je po vuni i ruţinoj vodici. Isperite kad dođete kući. Pogled joj se spustio na pismo u mojoj ruci. Nasreću, ono nije nastradalo. Nevjerojatno nevina i trezvena. Francuski joj je zvučao onako kako sam zamišljala da zvuče Elisabethina pisma. Upravo zato i pokušavamo pronaći posmrtne ostatke. Kako bi im se omogućio ispravan tretman. Starica se zagledala u mreţu, gotovo prilijepivši naočale za papir. Predstavio ju je kao časnu Julienne, a ona je na to s osmijehom sklopila i podigla ruke. Sestra Bernard nije trebala pojasniti što mi je upravo rekla. Zasigurno su je načuli još dok su bili u hodniku. Vjerojatno bi je načuli i da su bili u Ottawi. Traţite je na krivom mjestu - ponovila je. Pater Menard i ja smo se pogledali. Ponovno se nagnula nad skicu i zabola prst u jugoistočni kut crkve. Zajedno s Mere Aurelie. Dali su im nove lijesove i zakopali ih ispod posebnog oltara. Ponovno je pokazala na jugoistočni kut. Starica je sklopila oči i stala računati u sebi, a stare namreškane usnice pomicale su se u ritmu s brojkama. Baš kad sam se ja zaredila. Sjećam se, jer je nekoliko godina poslije izbio poţar i zatvorili su crkvu. Moj je zadatak bio otići tamo i poloţiti cvijeće na njihov oltar. Nije mi se dopadalo. Bilo je sablasno ući posve sam. Ali prepustila sam se u Boţje ruke. Sad se nalazi u kapelici Svetog Djeteta u novoj crkvi. Nema je već godinama. Nitko tamo više ne odlazi. Pater Menard i ja smo se pogledali. Lagano je slegnuo ramenima. Za deset minuta svi smo se opet našli u staroj crkvi. Vrijeme se u međuvremenu nije poboljšalo. Štoviše, bilo je hladnije i vlaţnije nego ujutro. Vjetar je još uvijek zavijao, a grane još uvijek lupkale. Sestra Bernard se nesigurnim puteljkom probijala na drugu stranu crkve, dok smo je pater i ja čvrsto drţali za podlaktice. Iako slojevito odjevena, bila je krhka i lagana poput perca. Opatice su nas slijedile poput gusaka, a časna Julienne spremno čekala sa notesom i kemijskom. Guy se zadrţao u pozadini. Sestra Bernard se zaustavila do niše u jugoistočnom kutu. Preko vela je navukla ručno pletenu zelenkastu kapu, koju je zavezala ispod brade. Promatrali smo kako joj se glava okreće na jednu, pa na drugu stranu, u potrazi za nečim što bi joj pokazalo gdje se nalazi. Sve oči usredotočile su se na taj jedini izvor boje u sumornoj crkvenoj unutrašnjosti. Pokazala sam Guyu da donese reflektore. No, ona se nije obazrela. Nakon nekog vremena konačno se odmaknula od zida, okrenula glavu nalijevo, nadesno, pa opet nalijevo, pa ju je Bien sur. Ili je to bar pokušala učiniti. Svi smo se zagledali u trag na tlu. U pitanju su bile samo kosti, pa je stoga sve stalo. Nečija je ruka zadrhtala. Guy je usmjerio svjetlosni snop na mjesto tik do njezinih stopala. Pater Menard joj se potom zahvalio i zamolio dvije časne da je odvedu natrag u samostan. Ispratila sam ih pogledom. Starica je izgledala poput djeteta među njima, toliko malena da joj se rub kaputa gotovo vukao zemljanim podom. Zemlja se nije dovoljno odmrznula. Koristila sam čeličnu sondu kako ne bih oštetila ono što se nalazilo ispod površine, ali kuglica na njezinom vršku nije se lako probijala kroz djelomično smrznut gornji sloj. Pokušala sam još jednom, ovaj put vršeći veći pritisak. Polako, Brennanice, neće biti oduševljeni, ako razbiješ prozorčić na lijesu, ili ako joj izdubiš lubanju! Skinula sam rukavice, obmotala prste oko kriţne ručke i ponovno pritisnula. Ovaj put površinski je sloj popustio i osjetila sam kako sonda prodire u dubinu. Suzdrţavajući se da ne pohitam, testirala sam zemlju, ţmirećki, nijansirajući razlike u strukturi. Manji otpor mogao bi ukazivati na zračni dţep gdje se nešto razgradilo, a veći da su kost ili artefakt prisutni u podzemnim slojevima. Izvukla sam sondu i ponovila postupak. Pri trećem pokušaju konačno sam osjetila otpor. Izvukla sam sondu i ugurala je u tlo petnaestak centimetara na desno. Nešto kruto skrivalo se plitko ispod površine. Izbacila sam palčeve okrenuvši se prema svećeniku i opaticama i zamolila Guya da donese rešetku. Odloţivši sondu, uzela sam lopatu i stala njome uklanjati centimetar po centimetar tla odbacujući ga na mreţu i svako malo provjeravajući nastali humak i jamu. Za tridesetak minuta konačno pogodak. Nekoliko lopata tamne, gotovo crne zemlje prekrilo je crveno-smeđe brdašce na rešetci. Odlučila sam se za lopaticu, nagnula se nad jamu i paţljivo stala grepsti po dnu uklanjajući oslobođene čestice i izravnavajući površinu. Gotovo sam odmah uočila tamni ovalni oblik. Mrlja je bila duljine devedesetak centimetara, a mogla sam samo nagađati koliko je široka, s obzirom da se samo djelomično skrivala ispod uklonjenog tla. Oblačić pare izronio mi je pred licem. Vrškom lopatice uklonila sam zemlju oko ovalnog oblika. U tom trenutku jatu su se pridruţile i opatice, koje su otpratile sestru Bernard. Iskopavala sam nalijevo, pa ću sada morati ukloniti i ovaj dio. Tako ćemo dobiti pogled iz profila. A i leđa će mi to lakše podnijeti. Otvor s vanjske strane omogućit će nam da bočno uklonimo lijes, ako bude potrebno. Moţda je u pitanju drveni lijes, ili cvijeće zakopano s njim. Dvije su se opatice prekriţile. Donji kapak na trenutak joj je zadrhtao. Bespomoćno sam izbacila ruke. Potom sam navukla rukavice i stala lopaticom uklanjati tlo, koje je pokrivalo desnu polovicu mrlje šireći tako jamu. S njezine desne strane na vidjelo je konačno izašlo nešto ovalno, duljine šezdesetak centimetara. Ponovno se moglo čuti samo struganje moje lopatice i prosijavanje zemlje kroz mreţu. Uspravila sam se kako bih pogledala, zapravo jedva dočekavši priliku da se protegnem. Pokazivala je na maleni, crveno-smeđi fragment. Izgleda kao drvo za lijes. Iz zaliha sam izvukla hrpu papirnatih vrećica, na jednoj označila datum, lokaciju i navela druge vaţne informacije, odloţila je na mreţu, a preostale na tlo. Prsti su mi u potpunosti obamrli. asna sestro Julienne, vi ćete biljeţiti sve što pronađemo. Ispisujte to na vrećici i unosite u zapisnik, onako kako smo se dogovorile. asna Marguerite, vi ćete posnimiti nekoliko fotografija? Zakimala je i podigla fotoaparat. Obje su se odmah bacile na posao. Gorljivo su već satima iščekivale taj trenutak. Ja sam nastavila lopaticom uklanjati zemlju, koju su sestra s drhtavim kapkom i sestra s licem djevojčice prosijavale. Izranjalo je sve više fragmenata i ubrzo smo uočile obris u tamnom tlu. U izuzetno lošem stanju. Lopaticom i golim rukama nastavila sam razotkrivati predmet nadajući se daje u pitanju lijes. Iako je temperatura bila ispod ništice, iako više nisam osjećala prste ni na rukama ni na nogama, počela sam se znojiti ispod parke. Samo da je to ona, pomislila sam. Sad je na meni bio red da se pomolim. Kako sam se pomicala na sjever centimetar po centimetar izvlačeći na vidjelo sve više i više drveta, predmet se stao širiti polako poprimajući heksagonalni oblik. Doista sam se morala suzdrţati da ne povičem «Haleluja! Iako bi to bilo u skladu s kontekstom, bilo bi isto tako posve neprofesionalno, prekorila sam se. Nastavila sam polako uklanjati zemlju, sve dok površina predmeta nije u potpunosti izronila na vidjelo. U pitanju je bio maleni lijes, a kretala sam se od donjeg prema gornjem dijelu, gdje se trebala nalaziti glava. Odloţila sam lopaticu i posegnula za kistom. Presrela sam pogled jedne od sestara, koje su prosijavale. Nasmiješila sam joj se. I ona je učinila isto, a desni kapak ponovno joj je zadrhtao. Nastavila sam kistom čistiti drvenu površinu uklanjajući desetljećima skorenu zemlju. Svi su se zaustavili prateći me pogledom. Na poklopcu lijesa, točno na mjestu iznad njegova najšireg dijela, gdje je trebala biti pločica s imenom, pojavio se predmet. Srce mi je uzbuđeno zatreperilo. Očistila sam ga od zemlje i izronio je na vidjelo. Ovalnog oblika, izrađen od metala, s filigriranim rubom. Zamijenivši kist zubnom četkicom, njeţno sam očetkala površinu. I slova su se pojavila. Ponovno su se svi zborno nagnuli. Poput pingvina na pojilištu. Toliko o crkvenim pravilima pristojnog ponašanja. Iduća dva sata ekshumirali smo Elisabethine posmrtne ostatke. Opatice, pa čak i pater Menard, bacili su se na posao poput dodiplomanata arheologije na prvom iskapanju. Halje i reverenda lepršali su oko mene, zemlja se prosijavala, vrećice punile, označavale i slagale na hrpu, a cijeli proces biljeţio na negativu. Guy je pomagao, iako još uvijek nevoljko. Nikad prije nisam radila s tako neobičnom ekipom. Lijes nije lako izašao van. Iako je bio malen, drvo je bilo jako oštećeno, a unutrašnjost ispunjena zemljom, zbog čega je teţio deset tona. Znala sam da je najmudrije izdubiti postraničnu jamu, iako sam podcijenila koliko će nam prostora biti potrebno i naposljetku smo je morali proširiti za šezdeset centimetara kako bismo šperploču mogli ugurati ispod lijesa. Cijelu smo konstrukciju podigli pomoću pletenog, plastičnog uţeta. U pet i po pili smo kavu u samostanskoj kuhinji. Izmoţdeni, licima i prstima na rukama i nogama dopustili smo da konačno upiju toplinu. Elisabeth Nicolet, njezin lijes i moja oprema bili su zaključani u straţnjem dijelu nadbiskupijskog kombija. Idući dan Guy će je odvesti u Laboratoire de Medecine Legale u Montrealu, gdje radim kao forenzični antropolog za okrug Quebec. Kako drevni pokojnici ne predstavljaju forenzične slučajeve, bilo je potrebno dobiti posebno dopuštenje od Bureau du Coroner5 kako bi se tamo mogla izvršiti obdukcija. Kosti će mi dva tjedna biti na raspolaganju. Odloţila sam šalicu i oprostila se. Ćasne su mi se još jednom zahvalile smiješeći se napetih lica i nervozne zbog mojeg otkrića. No, bili su to pravi, profesionalni osmijesi. Pater Menard me otpratio do auta. U međuvremenu se smračilo i stalo lagano snijeţiti, a pahulje su bile nevjerojatno tople u dodiru s mojim obrazima. Još jednom me upitao ne bih li ipak radije prenoćila u samostanu. Ponovno sam pristojno odbila ponudu. I nakon još nekoliko uputa konačno se otisnula na put. Nakon dvadeset minuta voţnje dvosmjernom cestom počela sam ţaliti što ipak nisam pristala. Pahulje, koje su do maloprije lijeno lepršale pod prednjim svjetlima, sad su se obrušavale ukoso u vidu plahti. Cesta i stabla s obje strane ceste bili su prekriveni bjelinom, koja je svakog trenutka postajala sve ujednačenija. S obje sam ruke grčevito drţala volan osjećajući kako mi se dlanovi znoje u rukavicama Usporila sam na četrdeset kilometara na sat. Pa na trideset pet. Svakih nekoliko minuta isprobavala sam kočnice. Iako već godinama periodički boravim u Quebecu, još se nisam uspjela priviknuti na zimsku voţnju. Ne 5 Bureau du Coroner franc. Naime, na snjeţne mećave još uvijek reagiram poput svih američkih juţnjaka. Znači, ne ide se van. Les quebecois6 me, naravno, gledaju s podsmijehom. No, strah ima jednu nevjerojatnu karakteristiku. Iako sam bila iscrpljena, budno sam gledala pred sebe, ukočena vrata i napetih mišića i grčevito stišćući zube. Autocesta Eastern Townships7 bila je nešto bolja od lokalnih, ali ništa posebno i premda voţnja od jezera Memphremagog do Montreala obično traje dva sata, ovaj put je potrajala gotovo četiri. Nekoliko minuta nakon deset sati konačno sam ušla u mračnu unutrašnjost stana. Bilo mi je drago da sam konačno kod kuće. U Quebecu, ali kod kuće. Već gotovo dva mjeseca nisam bila u Sjevernoj Karolini. Pojačala sam grijanje i provjerila stanje u hladnjaku. Ubacila sam smrznuti burrito u mikrovalnu i strusila ga s gaziranim pićem zagrijanim na sobnoj temperaturi. Nije haute cuisine, ali je zasitno. Prtljaga, koju sam dopremila u utorak navečer, dočekala me neraspremljena u spavaćoj sobi. No, nije mi sinulo raspakirati se. Sutra ću to učiniti. Međutim, za manje od četiri probudio me telefon. Pierre LaManche pri telefonu. Oprostite što vas budim ovako rano. U sedam godina, koliko već radim za njega, nikad me nije nazvao u tri ujutro. U kući u St- Jovite izbio je poţar i vatrogasci ga još uvijek pokušavaju obuzdati. Istraţitelji za podmetnute poţare doći će ujutro, a mrtvozornik ţeli da i mi budemo tamo. Vozila su im parkirana na prilazu. U kući je bilo djece. Namjestila sam budilicu na pet i trideset. Eastern Townships Autoroute ili Autoroute des Cantons-de- l'Est je auto-cesta koja vodi od Montreala u istočne okruge Quebeca. POGLAVLJE DRUGO Od punoljetnosti ţivim na američkom Jugu i nikad mi nije vruće. Oboţavam plaţe u mjesecu kolovozu, ljetne haljinice, stropne ventilatore, miris znojne dječje kosice, zujanje kukaca s vanjske strane prozora prekrivenih zaštitnim mreţama. Ipak, ljeta i školske praznike provodim u Quebecu. Kad god je zima, obično prije nego se iskrcam sa zrakoplova porazgovaram sama sa sobom kako bih se upozorila da će biti hladno. Ali prikladno ćeš se odjenuti i stoga te hladnoća neće iznenaditi! Da, bit ćeš spremna! Međutim, to mi nikad ne polazi za rukom. Uvijek doţivim šok pri izlasku iz zračne luke i prvom udahu. Desetog oţujka u šest ujutro toplomjer u zatvorenom dvorištu pokazivao je da su vani dva Fahrenheita, odnosno sedamnaest Celzija ispod ništice. Navukla sam sve što sam imala na raspolaganju: dugačke gaće, traperice, dva dţempera, gojzerice i vunene čarape, a ispod njih blještave termo-čarape, u kojima bi se navodno i astronautima na Plutonu znojile noge. Ista neodoljiva kombinacija kao prethodnog dana. Nadala sam se da će mi biti jednako toplo. Kad se LaManche oglasio trubom, povukla sam zatvarač na parki, navukla rukavice i skijašku kapu i izjurila iz predvorja. Iako nisam bila oduševljena našim malim izletom, nisam ţeljela kasniti. Osim toga, umirala sam od vrućine. Očekivala sam ugledati tamnu limuzinu, ali mi je domahnuo iz nečega što bi se moglo nazvati sportskim terencem. Pogon na sva četiri kotača, jarko crvena boja karoserije, linije kao na trkaćem autu. Odabrala sam krafnu s jabukama. Na putu prema St-Joviteu ispričao mi je što zna, a to nije bilo mnogo više od onoga, što mi je već rekao u tri ujutro. Bračni par sa suprotne strane ceste primijetio je stanare kako ulaze u kuću u devet navečer. Nakon toga otišli su u posjet prijateljima, koji ţive nešto dalje, i kasno krenuli natrag te oko dva ujutro zamijetili kako nešto gori u daljini. Kuća je bila u plamenu. Jednoj drugoj susjedi učinilo se da je negdje iza ponoći načula nekoliko eksplozija, ali kako nije bila sigurna je li to doista tako, vratila se u krevet. Vatrogasci- dobrovoljci stigli su na poprište u dva i po i zatraţili pomoć, kad su ugledali s čime se moraju obračunati. Dva su tima dulje od tri sata gasila poţar. LaManche se s mrtvozornikom ponovno čuo u pet i četrdeset pet. Potvrđeno je da zasad ima dvoje mrtvih, ali ih se još oščekuje, jer je u nekim dijelovima kuće još uvijek ili prevruće ili preopasno za pretragu. Nagađa se da je poţar podmetnut. Vozili smo se na sjever u mračno praskozorje, prema podnoţju planina Laurentian. LaManche je uglavnom šutio, što mi je odgovaralo. Nisam baš jutarnji tip. Međutim, kako je ovisnik o audio-sadrţajima, neprestano je puštao kasetu za kasetom, pa sam se naslušala i klasike i popa, pa čak i country glazbe, sve u »lakšoj i slušljivoj» verziji. Iako sam nagađala da joj je namjena opustiti slušatelja, poput hipnotizirajuće glazbe, koju puštaju u dizalima i čekaonicama, baš suprotno tomu, mene je još više uznemirila. St-Jovite je udaljen oko dvadeset pet kilometara s ove strane planine Tremblant. Jeste li već skijali ovdje? Vidjela sam mu samo vrh nosa. Iako sam taj put umalo zadobila ozebline. Bilo je to prvi puta da skijam u Quebecu, a odjenula sam se kao da idem na Blue Ridge. Pri vrhu je brijao tako leden vjetar da sam bila uvjerena kako bi smrznuo i tekući vodik. Navodno je tijelo bilo ekshumirano i ponovno zakopano 1911. udno da nigdje ne postoji zapis. S kasete se oglasila instrumentalna verzije Springsteenove pjesme »Born in the U. « Pokušala sam ne obraćati paţnju. Posmrtni ostaci bit će danas dostavljeni u labos. Znam da ste računali na slobodan tjedan kako biste se mogli tome u potpunosti posvetiti. Forenzičnom antropologu zime u Quebecu mogu biti spore. Temperatura rijetko raste iznad nule, pa se rijeke i jezera smrznu, tlo otvrdne poput kamena, a snijeg sve prekrije. Kukaca nema i mnogi strvinari povlače se u podzemlje. Posljedica: trupla se ne raspadaju na otvorenom, niti se naplavljuju na rijeci St. I ljudi se, dakle, povlače u jazbine. Lovci, planinari i oboţavatelji piknika prestaju lutati šumama i poljima, a neki pokojnici od prethodne sezone ne pronalaze se sve do proljeća. Broj meni dodijeljenih slučajeva i svih bezimenih u potrazi za identifikacijom drastično opada između studenog i travnja. Tijekom hladnih mjeseci njihov broj raste. Većina spaljenih tijela prvo odlazi odontologu, koji na osnovu zubnih kartona utvrđuje identitet. Adresa i stanar obično su poznati, pa je stoga moguće izvući postojeću dokumentaciju i izvršiti usporedbu s prikupljenim podacima. Tek kad su u pitanju pougljenjena trupla neidentificiranih osoba traţi se moja pomoć. Ili pak u situacijama kad je obrada mjesta zločina oteţana. LaManche je u pravu. Računala sam da neću imati posla i nije mi se dopalo što moram otići u St-Jovite. Stigli smo u St-Jovite za manje od dva sata. Sunce je već izronilo bojeći grad i okolicu ledenim nijansama zore. Skrenuli smo na zapad, na vijugavu, dvosmjernu cestu i gotovo su nas odmah presrela dva kamioneta iz suprotnog smjera. Jedan je prevozio uništenu sivu hondu, a drugi crvenog voyagera. Promatrala sam ih kako nestaju u vanjskom zrcalu. Voyager je imao sjedalice za bebe i ţutog smajlija na straţnjem braniku. Zamislila sam dječje lice priljubljeno za okno, kako se, izbeljena jezika i prstiju uguranih u uši, smije svijetu. Buljave oči, tako smo to zvale sestra i ja. Za nekoliko minuta došli smo na poprište poţara. Patrolna i vatrogasna vozila, kamioni komunalnog poduzeća, reporterska i vozila hitne pomoći te neoznačena policijska vozila bila su poredana niz cestu i s obje strane dugačkog, šljunčanog prilaza. Izvjestitelji su stajali u skupinama. Neki od njih su razgovarali, drugi namještali opremu, treći pak sjedili u vozilima grijući se i iščekujući novosti. Zahvaljujući hladnoći i zori, bilo je iznenađuje malo promatrača. Tu i tamo mimoišao bi nas pokoji auto, a onda se polako vratio i još jednom osmotrio scenu. Poslije će ih biti puno više. LaManche je dao signal za skretanje i popeli smo se na prilaz, gdje nas je uniformirani časnik rukom upozorio da stanemo. Nosio je maslinastozelenu jaknu s crnim, krznenim ovratnikom, tamnozeleni šal i maslinastu kapu, čija su pokrivala za uši bila zavezana na tjemenu. Uši i nos bili su mu boje maline, a kad je progovorio, oblačak pare izletio mu je iz usta. Došlo mi je da mu kaţem da si prekrije uši, ali nisam to učinila. Ne bi li to bila majčinska reakcija? Već je dovoljno velik i ako mu otpadnu, sam će snositi krivicu. LaManche je predočio identifikacijski dokument, pa nas je propustio pokazujući gdje da parkiramo. Iza plavog kamiona ekipe za očevid. SECTION D'IDENTITE JUDICIAIRE - pisalo je debelim, crnim slovima. Znači, već su tu. Vjerojatno i dečki iz Odjela za podmetnute poţare, zaključila sam. Navukli smo kape i rukavice i izašli iz terenca. Nebo je bilo azurne boje, a sunčeva se svjetlost blještavo odbijala o snijeg, koji je napadao tijekom noći. Zrak je bio toliko leden da je gotovo poprimio kristalnu strukturu i zahvaljujući njemu sve je djelovalo nekako oštro i jasno. Vozila, zgrade, stabla i električni stupovi bacali su tamne sjene na snijegom prekriveno tlo, sjene jasnih obrisa, poput slika na visokokontrastnom fotografskom filmu. Pougljenjeni ostaci kuće, kao i netaknuta garaţa i manja vanjska zgrada, nagomilali su se na početku prilaza, svi izgrađeni u kičastom, alpskom stilu. Utabane staze tvorile su trokut u snijegu povezujući ih. Ugledala sam vjevericu kako polijeće niz jednu vraćajući se odmah na sigurno u deblo. Svojim je sitnim koracima odbacivala nahrupine snijega, a one su pomutile savršen snjeţni pokrivač u podnoţju. Kuća je imala kosi krov od crveno-narančastih opeka, koji je još dijelom bio na mjestu, ali je potamnio i bio prekriven ledom. Fasada s te strane nije izgorjela i bila je prekrivena materijalom krem boje. Prozori su zjapili, crni i prazni, staklo porazbijano, a tirkizni ukrasi spaljeni ili tamni od čađe. Lijeva polovica kuće u potpunosti je pougljenila, a njezin straţnji dio većim je dijelom bio uništen. S druge strane, na mjestu gdje su se zidovi nekoć spajali sa stropom, ugledala sam pougljenjeno drvo. Oblačići dima još uvijek su se izdizali iz pozadine. Prednja strana kuće bila je manje oštećena. Drveni trijem širio se cijelom njezinom duljinom, a maleni balkoni izbijali iz gornjih prozora. Trijem i balkoni bili su izgrađeni od ruţičastih daščica, zaobljenih pri vrhu i sa srcolikim otvorima u istovjetnim razmacima. Okrenula sam se i bacila pogled niz prilaz. S druge strane ceste ista takva planinska kućica, samo ukrašena crvenom i plavom bojom. Muškarac i ţena stajali su ispred nje, prekriţivši ruke u debelim rukavicama i uguravši ih pod pazuhe. Bez riječi su nas promatrali, škiljeći zbog ranojutarnjeg blještavih, a lica su im bila smrknuta ispod narančastih lovačkih kapa. Susjedi koji su prijavili poţar? Nigdje u blizini nije bilo druge kuće. Kome god se učinilo da je načuo prigušenu eksploziju zasigurno ima dobar sluh. Krenuli smo prema kući mimoilazeći desetak vatrogasaca, šarenih u ţutim uniformama, crvenim kacigama, plavim opasačima i crnim gumenim čizmama. Neki su na leđima nosili boce s kisikom, ali većina je zapravo skupljala opremu. Prišli smo uniformiranom policajcu, koji je stajao do trijema. Kao i čuvar na prilazu, i on je pripadao SQ-u, vjerojatno iz postaje u St-Joviteu, ili nekog obliţnjeg grada. St-Jovite je bio premalen za takvo što, pa je stoga SQ pozvan. Moţda ga je pozvao nadleţni iz vatrogasne sluţbe, ili pak susjed, a oni su zauzvrat nazvali istraţitelje iz Odjela za podmetnute poţare pri našem labosu, tzv. Section d'Incendie et Explosif. Zapitala sam se tko je donio odluku dojaviti cijelu stvar mrtvozorniku. Koliko ćemo ţrtava pronaći? U kakvom će stanju biti? Zasigurno neće biti dobro. Srce mi je zadrhtalo. Ponovno je LaManche predočio značku i policajac ju je proučio. Obratio se jednom od vatrogasaca i pokazao na glavu. Za nekoliko sekundi dobili smo kacige i maske. Kacige smo odmah namjestili, a maske objesili preko ruku. Ma, naravno, bit ću oprezna. Ulazna vrata bila su širom rastvorena. Kad smo prešli prag i maknuli se sa sunca, temperatura je pala za dvadeset stupnjeva. Zrak je u unutrašnjosti bio vlaţan. Svugdje miris po pougljenjenom drvetu, mokrom gipsu i tkanini. Nešto tamno i ljepljivo prekrivalo je svaku površinu. Ravno ispred nas stubište. Vodilo je na drugi kat. Nalijevo i nadesno zjapile su, nagađala sam, dnevna soba i blagovaonica. Ostaci kuhinje nalazili su se odostraga. Već sam bila na poprištima poţara, ali rijetko koji je bio tako razoran. Svugdje je bilo pougljenjenih dasaka, poput smeća koje more zna izbaciti. Kriţale su se iznad zapetljanih okvira stolica i kaučeva, naginjale na stube i isprepletale po zidovima i vratima. Ostaci pokućstva leţali su u crnim gomilama. Ţice su izbijale iz zidova i stropa, a cijevi se na spojnim mjestima savijale prema unutra. Prozorski okviri, stubišne ograde, daske, sve je bilo nalik crnoj čipki. Kućom su vrvjeli ljudi u kacigama. Razgovarali su, mjerili, fotografirali i snimali video-kamerama, skupljajući dokaze i švrljajući na podloške. Prepoznala sam dvojicu istraţitelja iz našeg labosa. LaManche je uočio nekoga iz mrtvozorničkog ureda i krenuo se probijati, a ja sam ga slijedila izbjegavajući iskrivljene metalne police, razbijeno staklo i nešto nalik zapetljanoj vreći za spavanje, čije je punjenje ispalo poput ugljenih iznutrica. Mrtvozornik je bio izuzetno debeo i izuzetno crven u licu. Lagano se ispravio, kad nas je ugledao, ispuhnuo zrak, izbacio donju usnicu i podigao ruku u rukavici pokazujući na okolnu devastaciju. Bili su čista suprotnost. LaManche visok i vitak s izduljenim licem psa tragača, a mrtvozornik zaobljen u svakom smislu. Dok je on bio spoj horizontala, LaManchea je bio sav u vertikalama. Mrtvozornik je zakimao, a tri podbratka izronila su mu iznad šala. Tijela su leţala na krevetima, spojenim u obliku slova L na suprotnom kraju prostorije. Dijelio ih je stolić. Obje osobe bile su u potpunosti odjevene, iako zbog dima i pougljenjenosti nije bilo moguće utvrditi kojeg su spola, ni što nose. Ţrtva uz straţnji zid imala je tenisice, a ona sa strane umrla u najlonkama. Primijetila sam da je jedna sportska čarapa djelomično skinuta, razotkrivajući dimom prekriven gleţanj. Vrh čarape visio je preko noţnih prstiju. Obje su osobe bile odrasle. Jedna je bila robusnije građe. Prisilila sam se pobliţe je proučiti. Visoko je drţala podlaktice kao da se ţeli suprotstaviti. Iako vatra, koja je zahvatila straţnji zid, nije dovoljno dugo gorjela, ili pak nije bila dovoljno moćna kako bi spalila tkivo, uspjela je toplinom skuhati gornje udove, zbog čega su se mišići kontrahirali. Nahrupine spaljenog tkiva još uvijek su se drţale kostiju. Same šake bile su tek crni batrljci. Lice me podsjetilo na Ramzesovu mumiju - bez usnica, s tamnim zubima i popucanom caklinom. Jedan sjekutić iscrtavao se zlaćanom bojom, nos je bio spaljen i zgnječen, a nosnice pak zadignute kao u šišmiša. Mogla sam prepoznati svako mišićno vlakno, koje je zavijalo oko očnih duplji, spuštajući se preko jagodičnih kostiju i čeljusti, baš kao na crteţima u anatomskom priručniku. Svaka očna duplja sadrţavala je sasušenu i namreškanu bjeloočicu. Ţrtva broj dva, iako također mrtva, bila je u boljem stanju. Nešto koţe je pocrnilo i popucalo, ali uglavnom je bila odimljena. Sitne bijele linije širile su joj se iz kutova očiju, a uši su bile blijede s unutarnje strane i ispod uski. Kosa je prianjala uz tjeme u sitnim kovrčama. Jedna je ruka opušteno leţala, a druga pak bila istegnuta, kao da njome čak i u smrti ţeli dosegnuti partnera, pretvorivši se u koščatu, crnu kandţu. LaMancheov mračni i monotoni glas nastavio je opisivati prostorije i njihove beţivotne stanare. Samo djelomično sam ga slušala, s olakšanjem što moja pomoć neće biti potrebna. Poţar je bio daleko jači u straţnjem dijelu kuće. Vjeruju da je izbio u prostoriji do kuhinje. Naime, taj je dio spaljen do temelja, a pod se urušio u podrum. ekam dopuštenje da se popnem. Šef vatrogasne sluţbe ţeli se uvjeriti da je sigurno. Dijelila sam njegovo mišljenje. Stajali smo u tišini pregledavajući nered. Motala sam i otpuštala prste na rukama i nogama pokušavajući zadrţati fleksibilnost. Naposljetku su se trojica vatrogasaca spustila. Nosili su kacige i maske za lice, a izgledali su kao da su u potrazi za kemijskim oruţjem. Samo pazite kamo stajete i ne skidajte kacige. Cijeli bi se prokleti strop mogao urušiti. Hubert, LaManche i ja smo se probili uz stube, dok su nam krhotine stakla i spaljeni ostaci škripali pod nogama. Ţeludac mi se počeo stezati i osjetila sam prazninu u prsima. Iako mi je to posao, nisam uspjela razviti imunitet na prizore nasilne smrti. Nalijevo pri vrhu dočekala nas je jedna, na desno druga prostorija, a s prednje strane kupaonica. Iako uvelike oštećene dimom, u usporedbi s donjim dijelom kuće, stvari su ovdje bile manje-više netaknute. U prostoriji slijeva ugledala sam stolicu, policu s knjigama i rub dvaju kreveta. Na njima nečije noge. Ušla sam s LaMancheom, a Hubert je otišao provjeriti stanje u prostoriji zdesna. Straţnji zid djelomično je izgorio i na pojedinim mjestima grede su probijale tapete s cvjetnim uzorkom. Bile su ugljeno crne, a njihova površina gruba i nazupčena, poput krokodilske koţe, što će vjerojatno biti i zabiljeţeno. Ispod naših stopala pougljenjeni i smrznuti ostaci, sve prekriveno čađom. LaManche se polako osvrnuo oko sebe, a onda izvukao diktafon iz dţepa. Naglasio je datum, vrijeme i lokaciju te stao opisivati ţrtve. Nisu li rekli da ima djece? Kroz otvoren prozor ugledala sam sunce, borove i blještavi bijeli snijeg. Vani se ţivot nastavljao. Tišina me prekinula u razmišljanju. LaManche je prestao diktirati, zamjenivši vunene rukavice gumenim i prišao ţrtvi broj dva. Podigao je kapke i osmotrio nosnu i usnu šupljinu, a onda okrenuo tijelo prema zidu i zadigao košulju. Vanjski sloj koţe se rascijepio, a njegovi rubovi bili su crni i uvijali se unatrag. Djelovala je prozirno, poput njeţne opne jajeta. Ispod nje tkivo je bilo jarko crveno i prekriveno bijelim mrljama, i to na mjestima gdje je tijelo došlo u kontakt sa zguţvanom plahtom. Pritisnuo je prst u mišić leđa i bijela mrlja izronila je na grimiznom tkivu. Hubert nam se pridruţio, dok je vraćao tijelo na leđa. Oboje smo ga upitno pogledali. Susjedi kaţu da su imali dvije bebe. Izvadio je rupčić i obrisao si ispucanu koţu lica. Znoj i polarna hladnoća nisu dobra kombinacija. Bar ova ţrtva ovdje. Pokazao je na tijelo broj dva. Hubert je zakimao i otišao izvijestiti transportnu ekipu. LaManche je potom pristupio prvoj, pa drugoj ţrtvi. Promatrala sam ga, bez riječi ispuhujući topli zrak u rukavice. Kad je okončao pregled, nisam ga upitala za mišljenje. Prisutnost ugljičnog monoksida u krvi. Još nema mrtvačkih pjega. Bijele mrlje se javljaju nekoliko sati nakon što se pojavi olovna boja. Ova je ţrtva bila ţiva do tri ili četiri ujutro. Ali vatrogasci su došli ovamo u dva i po, što znači da je smrt morala nastupiti ranije. Olovna boja koţe moţe uvelike varirati. No, nisam mu odgovorila. Načuli smo komešanje u podnoţju, a onda su nečija stopala zatutnjala stubama. Vatrogasac se pojavio na ulazu, crvena lica i teško dišući. Preletjela sam vlastiti rječnik provincijalnih izraza. Zastrašujuća praznina progutala mi je utrobu. Kaţu da će nam trebati taj Brennan. Zagledao se u mene, nagnuvši glavu u stranu. Pod rukom je drţao kacigu. Potom je nadlanicom obrisao nos i ponovno se obratio LaMancheu: - Moţete sići, čim to šef odobri. I bolje vam je da ponesete ţlicu, jer tip nije u komadu. POGLAVLJE TREĆE I tako nas je vatrogasac-dobrovoljac odveo niz stube u straţnji dio kuće. Kako je tamo veći dio krova nestao, sunčeva se svjetlost ulijevala u sumornu unutrašnjost, a čestice čađe i prašine plesale na zimskom zraku. Zaustavili smo se na ulazu u kuhinju. Na lijevo sam razaznala ostatke pulta, sudopera i nekoliko većih kućanskih aparata. Perilica posuđa bila je još uvijek otvorena, a njezin sadrţaj crn i rastopljen. Svugdje je bilo pougljenjenih dasaka, istih divovskih čačkalica kakve sam vidjela u prostorijama s prednje strane kuće. Pojavio se za nekoliko sekundi probijajući se kroz zapadni dio prostorije. Iza njega se pult izvijao uvis poput divovske lizalice od slada, u kojoj su bili zarobljeni djelići razbijenih vinskih boca i neidentificirane kvrge različitih veličina. LaManche i ja smo ga slijedili krećući se usporedo sa zidom i onda skrećući iza ugla i nastavljajući uz pult. Drţali smo se što dalje od središta prostorije, probijajući se kroz ostatke, implodirane metalne limenke i spaljene boce propana. Zaustavila sam se do vatrogasca, leđa okrenutih prema pultu i pregledala nastalu štetu. Kuhinja i susjedna prostorijica pretvorile su se u prah i pepeo. Stropova više nije bilo, a od pregradnog zida ostala je tek nekoliko pougljenjenih dasaka. Umjesto poda dočekala nas je razjapljena crna rupa, kroz koju su prema nama izbijale ljestve na razvlačenje. Ne izgleda mi kao da je ljudsko. Ošinuo me pogledom, kao da nisam mogla postaviti gluplje pitanje. Oči su mu se prebacile na LaManchea, a onda vratile na mene. Ne bismo htjeli da vam nešto rascijepi lubanju. Nasmiješio se, oduševljen vlastitim šarmom. Vjerojatno vjeţba pred zrcalom. Promatrali smo vatrogasce kako vitlaju daskama vukući se amo-tamo s gomilom smeća. Negdje izvan vidika mogle su se čuti šale i bučno premještanje i odvlačenje stvari. Pogledao me kao da sam iznijela pretpostavku kako je komet zapalio kuću. Lice mu se ukočilo. Valjda ne ţelite da vam vatra izbije pred očima? Morala sam si priznati da je u pravu -A tom tipu dolje ionako je svejedno. Osjetila sam kako mi kljuca ispod kacige, u mojoj lijepoj ţenskoj lubanji. eljusni mišić mu je iskočio i pogledom je potraţio LaMancheovu podršku. I da će svi pripadati odrasloj osobi. Odmjerio me od glave do pete. Stotinu šezdeset pet centimetara visine i šezdeset kilograma mase. Iako mi je tijelo bilo prikriveno termo-odjećom, a kosa kacigom, uspio se uvjeriti da mi tu nije mjesto. Ovaj put nije mi bio potreban prijevod. Moj mačo vatrogasac očigledno je smatrao da je potrebno imati muda za takvu vrstu posla. im sam to izgovorila, uhvatio se za ljestve, skočio na prečke i spustio uopće ih ne dodirujući stopalima. Još je sposoban izvoditi i trikove! Znala sam što će reći šefu. Izgledao je poput konja s kacigom. Promatrala sam ga kako se vijugavo probija do vrata, a njegovo veliko tijelo zgrbilo se od silne opreznosti pri hodu. Za nekoliko sekundi na ljestvama se pojavio šef Tip koji nas je uputio na tijela na katu. Kimnula sam, spremna baciti se u okršaj ako bude potrebno. Vodim ekipu dobrovoljaca iz St-Jovitea. Bio je stariji od kolege ţenomrsca. To je posljednje što smo gasili, tako da na mjestima moţda još uvijek ima ţarišta. Temperaturu je potrebno podići iznad tisuću stupnjeva kako bi ga se rastopilo. Pokazao je na bocu propana u blizini mojih nogu. Ili je netko znao što čini, ili je doista sjebao obiteljski roštilj. Slegnuo je ramenima i podigao obrve. Kuhinja je bila puna smeća. Upravo zato je gorivo uspjelo progorjeti pod. Bit ćemo oprezni s kostima i zazviţdat ću vam kad bude sigurno da siđete. Odsalutirao je i nestao niz ljestve. Bila sam prisiljena čekati tridesetak minuta, prije nego su mi dopustili da se spustim u podrum. Tijekom stanke otišla sam do kamiona za obradu mjesta zločina, pokupila opremu i dogovorila se tko će fotografirati. Zatekla sam Pierrea Gilberta i zatraţila da dolje postave reflektor i mreţu za prosijavanje. Na njegovom suprotnom kraju prepoznala sam obrise peći, a njezine cijevi uzdizale su se, crne i kvrgave, poput divovskih udova mrtvog hrasta. Prisjetila sam se odmah jednog drugog podruma, koji sam nedavno posjetila. U njemu se skrivao serijski ubojica. Zidovi su bili načinjeni od betonskih blokova. Većina velikog otpada već je bila odnesena i nagomilana do njih razotkrivajući prljavi pod. Na nekim je mjestima zbog vatre poprimio crvenkasto-smeđu nijansu, a na nekima pak bio crn i tvrd poput kamena, odnosno poput pečenih keramičkih pločica. Sve je prekrivao tanki sloj pjene. Šef Grenier odveo me do ţarišta na desnom rubu. Gotovo sam se rasplakala na pomisao da ću morati prosijati cijeli podrum. Zaţelivši mi sreću, pridruţio se svojima. Vrlo malo sunca iz kuhinje probijalo se na ovu dubinu, pa sam stoga iz opreme morala izvaditi bateriju i obasjati prostor oko sebe. Bio je dovoljan jedan pogled i adrenalin mi je projurio tijelom. Nisam očekivala takav prizor. Ostaci su bili porazbacani na površini duljine otprilike tri metra. Uglavnom je riječ bila o kostima u različitim stadijima izgorenosti. U jednoj nahrupini prepoznala sam glavu, okruţenu djelićima različitih oblika i veličina. Neki su bili crni i blještavi poput nje, a drugi pak bijeli poput krede, spremni se razmrviti svakog trenutka. Što će se i dogoditi ako se s njima ne bude ispravno postupalo. Takve sagorene kosti lagane su poput perca i izuzetno lomljive. Da, bit će teško obraditi mjesto zločina. Metar i po juţno od lubanje ugledala sam nešto kraljeţaka, rebara i dugih kostiju u manje-više anatomskom poloţaju. Također bijele i u potpunosti sagorene. Primijetila sam poloţaj kraljeţaka i kostiju ruke. Ţrtva je leţala lica prema gore, jedne ruke prebačene preko prsa, druge pak izbačene iznad glave. Ispod nadlaktica i grudnog koša ugledala sam crnu srcoliku masu s dvije slomljene duge kosti, koje su izbijale distalnq. Iza svega toga spaljene i fragmentirane kosti nogu i stopala. Osjetila sam olakšanje, ali i zbunjenost. Riječ je o odrasloj ţrtvi. Kosti djeteta sitne su i izuzetno lomljive. Što ako se kriju ispod tih posmrtnih ostataka? Pomolila sam se da ih neću pronaći, kad budem prosijavala pepeo i talog. Unijela sam nekoliko zabilješki, napravila nekoliko polaroidnih fotografija i stala njeţnim kistom uklanjati tlo i pepeo. Postupno sam razotkrivala sve više i više kostiju, paţljivo ispitujući premještene ostatke i skupljajući ih kako bih ih poslije prosijala. LaManche se vratio, dok sam čistila posljednje djeliće smeća u direktnom dodiru s kostima. Bez riječi me promatrao kako iz opreme vadim četiri kolca, klupko uţeta i tri mjerne vrpce na rastezanje. Jednu sam vrpcu rastegnula tri metra juţno i tamo zabila drugi kolac. LaManche je uhvatio tu vrpcu, a ja sam se vratila do prvog kolca i rastegnula drugu vrpcu okomito, tri metra na istok. Koristeći se trećom vrpcom izmjerila sam hipotenuzu. etiri metra i dvadeset dva i po centimetra od LaMancheova kolca do sjeveroistočnog kuta. Na mjestu gdje su se druga i treća vrpca spajale zabila sam posljednji, treći kolac. Zahvaljujući Pitagori, dobila sam savršen pravokutni trokut s katetama duljine tri metra. Otkvačila sam drugu vrpcu s prvog kolca, zakvačila je za sjeveroistični kolac i razvukla tri metra juţno. LaManche je svoju vrpcu doveo tri metra istočno. Na mjestu gdje su se dodirivale zabila sam četvrti kolac. Razvukla sam uţe oko kolaca ograđujući posmrtne ostatke četverokutom površine tri sa tri metra i kutevima od devedeset stupnjeva. Triangulirat ću pri mjerenju. Ako bude potrebno, podijelit ću četverokut u kvadrante ili u sitnije dijelove nalik rešetkama, kako bih mogla izvesti precizniju obradu. Dvojica tehničara iz ekipe za očevid pojavila su se, baš kad sam odlagala sjevernu strelicu u blizini nahrupine do lubanje. Nosili su tamna termo-odijela, a SECTION D'IDENTITE JU-DICIAIRE pisalo im je na leđima. Vlaţna hladnoća u podrumu bila je poput oštrice noţa i probijala mi se kroz odjeću u tijelo. Već sam surađivala s Claudeom Martineauom, no drugi mi je tehničar bio nepoznat. Upoznali smo se, kad su posloţili mreţu za prosijavanje i prenosivi reflektor. Moţda ću ujedno morati obraditi stidne kosti i krajeve rebara, ako ih pronađem. Šef Grenier kaţe da ovdje nema nikog drugog, ali ne bi bilo na odmet prošetati se podrumom. I sam je imao dvoje. Bacila sam pogled prema LaMancheu. Potom su on i kolega upalili baterije na kacigama i krenuli na suprotne krajeve podruma. Znala sam da će se usporedo kretati naprijed-natrag, prvo od sjevera na jug, a potom cik-cakati s istoka na zapad. Kad budu gotovi, svaki centimetar poda bit će pretraţen. Napravila sam još nekoliko polaroidnih fotografija, a onda stala čistiti ograđeni četverokut. Upotrijebivši lopaticu, čačkalicu za zube i plastičnu perjanicu za uklanjanje prašine, oslobodila sam i uklonila prljavštinu u koju je kostur bio ukopan, ne pomaknuvši nijednu jedinu kost. Svaki je komadić otpada završio na prosijavanju. Tamo sam potom razdvojila mulj, pepeo, tkaninu, nokte, drvo i gips od djelića kosti. Njih sam odloţila na kirurški pamuk u zatvorene plastične posude, zabiljeţivši gdje su pronađene. U jednom trenutku Halloran je došao i stao fotografirati. Tu i tamo bacila bih pogled prema LaMancheu. Promatrao me bez riječi, a lice mu je bilo uobičajeno ukočeno. Sve ove godine, koliko ga poznajem kao šefa, rijetko sam ga imala prilike vidjeti kako pokazuje emocije. S obzirom da je već posvjedočio svakojakim prizorima, pretpostavila sam da su mu osjećaji jednostavno postali luksuz. Nakon nekog vremena mi se obratio: -Ako za mene ovdje više nema posla, Temperance, bit ću gore. Bacila sam pogled na sat. Iza njega ugledala sam Sincennesa i Martineaua, kako se vuku rame uz rame, oborenih glava, poput rudara u potrazi za zlatnom ţilom. I pripazite da stave dasku ili nosila ispod nje, jer kad izvadim ove dijelove, ne ţelim da mi se sve nagomila na hrpu prilikom transporta. Bilo mi je toliko hladno da sam se tresla cijelim tijelom i morala svako malo zaustaviti kako bih ugrijala ruke. U jednom trenutku transportni tim iz mrtvačnice donio je nosila i mrtvačku vreću. Posljednji vatrogasci su se pokupili. U podrumu je zavladala tišina. Naposljetku sam razotkrila cijeli kostur. Unijela sam zabilješke i skicirala raspored kostiju, a Halloran ga je fotografirao. Pozvat ću te, ako mi budeš zatrebao. Neko ću vrijeme samo prebacivati kosti. Kad se pokupio, stala sam prenositi posmrtne ostatke u mrtvačku vreću, započevši sa stopalima i probijajući se prema glavi. Zdjelica je bila u dobrom stanju. Podigla sam je i odloţila na plahtu. Simfize stidne kosti bile su zakopane u pougljenjenom tkivu. Neće ih biti potrebno stabilizirati. Kosti nogu i ruku ostavila sam zarobljene u sedimentu. Drţat će ih, sve dok ih ne očistim i rasporedim u obdukcijskoj sali. Učinila sam isto sa toraksom paţljivo odiţući dijelove ravnom lopaticom. Nijedan dio prednje strane grudnog koša nije preţivio, pa stoga nisam trebala brinuti hoću li oštetiti rubove rebara. Lubanju sam ostavila na mjestu. Kad sam uklonila kostur, stala sam prosijavati gornjih desetak centimetara sedimenta, započevši kod jugozapadnog kolca i probijajući se na sjeveroistok. Baš kad sam dovršavala posljednji kut četverokuta, otprilike četrdeset pet centimetara istočno od lubanje i na dubini od pet centimetara, iznenada mi se ţeludac stegnuo. Paţljivo sam uklonila zemlju i pepeo i razotkrila cjelovit desni ramus, djelić lijevog ramusa i djelić trupa čeljusti. U njemu se nalazilo sedam zuba. Vanjska kost bila je prekrivena čipkom raspuklina, tanka i brašnasto bijela. Spuţvasta unutrašnjost djelovala je blijedo i krhko, kao da je svako vlakno ispreo liliputanski pauk i potom ga ostavio da se sasuši. Zubna caklina već se počela lomiti, i znala sam da će se sve smrviti pod dodirom. Potom sam izvadila šaku jednokratnih petmilimetarskih pipeta. Spustivši se na ruke i koljena, otvorila sam bočicu i uronila pipetu. Stisnula sam gumeni vršak kako bih je ispunila otopinom i potom je iskapala na čeljust. Kap po kap natopila sam svaki djelić pazeći da otopina pritom prodre u unutrašnjost. U potpunosti sam izgubila osjećaj za vrijeme. Ruka mi je poskočila raspršujući dio otopine po rukavu jakne. Leđa su mi bila ukočena, koljena i gleţnjevi zarobljeni dugo u istom poloţaju, pa stoga nije dolazilo u obzir na brzinu spustiti straţnjicu. Polako sam se uspravila u gornjem dijelu tijela. No, nisam se trebala osvrnuti kako bih provjerila tko mi je iza leđa. Zaobišao me pojavljujući se na suprotnoj strani. ak i pod slabim osvjetljenjem oči su mu bile nevjerojatno plave. Baš onakve kakvih se prisjećam. Nosio je crni kaput od kašmira i crveni vuneni šal. Kad smo se ono posljednji puta sreli? Prethodne jeseni neko sam vrijeme izlazila s odvjetnikom obrane, kojeg sam upoznala na tečaju tai-chija. Ponovno sam odbila odgovoriti. Očigledno je moj seksualni ţivot bio tema razgovora u Odjelu za umorstva. Uostalom, ionako me nitko ne bi saslušao. Što to imaš u pipeti? Otopinu polivinil acetata i metanola. eljust je reš pečena i pokušavam je odrţati u komadu. Kosti u tom slučaju izgledaju kao da su našpricane lateksom. Osjećala sam se poput voditelja znanstvene emisije za djecu. Iako će temperatura ispod ništice to bitno oteţati. Provjerila sam djeliće lubanje i na jedan ispustila još nekoliko kapi otopine, a onda odloţila pipetu na poklopac bočice. Prišao je i pruţio mi ruku. Uhvatila sam se i podigla na stopala, obmotavši se rukama oko struka i uguravši dlanove ispod pazuha. Više ništa nisam osjećala u prstima, a nagađala sam da mi je nos boje njegova šala. Jednu je ruku drţao iza sebe pod čudnim kutem. Bacila sam pogled na sat. Ni nije čudo da se smrzavam. I u tom trenutku iznenada mi je sinulo. Istraţuje umorstva, zar ne? Izvukao je bijelu vrećicu iza leđa, iz nje stiropornu čašu i sendvič s automata te mi njima zamaho pred očima. Vlaţna mortadela i mlačna kava, ali kakvog li uţitka! Porazgovarali smo, dok sam jela. Ipak me šiša za sendvič. Mogla bi biti mlada, ali u pitanju nije dijete. Na tebi je red. Vatra je gorjela na mjestima duboko ispod podnih dasaka. Odnosno, tamo gdje ih još ima. A to znači da je upotrijebljeno neko zapaljivo sredstvo, vjerojatno benzin. Pronašli smo nekoliko desetaka praznih karnistera. I svaki put kad je jedna od njih eksplodirala, začuo bi se veliki prasak. Jedna boca, jedna poštena eksplozija. emu god da je sluţila, jer je sada teško reći. Ako je boca propana propala zajedno sa ţrtvom i poslije eksplodirala, moţda je upravo zbog toga glava završila na drugom mjestu i izgorjela odvojeno od trupla. Ista stvar je i s čeljusti. Dovršila sam kavu poţalivši što nemam još jedan sendvič. Uklonila sam mrvice s jakne i prisjetila se LaMancheovih krafni. Pročeprkao je po vrećici i dodao mi ubrus. Vatra je, znači, izbila na više mjesta i postoje tragovi zapaljivog sredstva. U pitanju je, dakle, podmetnut poţar. eljust još nije bila posve suha, pa sam se usredotočila na lubanju. Mozak sadrţava veliku količinu vode. Kad je izloţen vatri, prokuha i raširi se, uzrokujući pojavu hidrostatskog tlaka u glavi. Uz dovoljno topline, svod lubanje moţe popucati ili čak eksplodirati. No, osoba preda mnom bila je u dobrom stanju. Iako lica nije bilo, a vanjska je strana kosti bila pougljenjena i ljuskava, veliki segmenti lubanje ostali su netaknuti. Bila sam iznenađena s obzirom na intenzitet poţara. Kad sam očistila blato i pepeo i pogledala izbliza, shvatila sam i zašto. Na trenutak sam se samo zagledala. Preokrenula sam lubanju i pregledala čeonu kost. Popela sam se ljestvama i provirila u kuhinju. Ryan je stajao do pulta i razgovarao s fotografom. Obojica su podigli obrve i upitno pokazali na sebe. Ryan je odloţio stiropomu čašu. POGLAVLJE ČETVRTO Bilo je kasno poslijepodne, kad sam spakirala posljednju kost i pripremila je za prijevoz. Ryan me promatrao kako paţljivo izvlačim i obmatam djeliće lubanje odlaţući ih u plastične posude. Izanalizirat ću ih u labosu. Ostatak istrage bit će njegova zadaća. Sumrak se počeo spuštati, kad sam konačno izronila iz podruma, promrzla do kosti. Drugi dan zaredom po završetku posla nisam osjećala ništa ni u jednom prstu. No, ponadala sam se da amputacija ipak neće biti potrebna. Kako je LaManche već otišao, u Montreal sam se odvezla s njim i njegovim partnerom, Jeanom Bertrandom. Sjedila sam odostraga, drhteći i moljakajući ih da pojačaju grijanje. Oni su sjedili sprijeda, znojeći se i svako malo skidajući neki odjevni predmet. Njihov razgovor dopirao je do mene u naletima. Misli su mi lebdjele. Prisjetila sam se što medvjedi čine u ovo doba godine. Eto, nije li to mudro? Sklupčaj se i odspavaj do proljeća! Slike su mi izronile pred očima. arapa obješena preko opečenih i ukočenih noţnih prstiju. Pločica s imenom na sitnom lijesu. Zemlja Jupiteru »Dobar dan«. Očigledno sam zaspala kao klada. ujemo se u ponedjeljak. Posrćući izvukla sam se iz auta i popela stubama. Snijeg se počeo spuštati na četvrt prekrivajući je poput glazure. Stanje s namirnicama nije se u međuvremenu poboljšalo, pa sam pojela nekoliko krekera premazanih maslacem od kikirikija i zalila ih gustom juhom od školjki. U smočnici sam pronašla kutiju starih keksa. Bili su ustajali i tvrdi, ali nisam bila u mogućnosti priuštiti si izbirljivost. No, zato je kupka bila prvoklasna. Nakon izlaska iz kupaonice odlučila sam zapaliti kamin. Iako konačno na toplom, osjećala sam se izmoreno i usamljeno. okolada mi je samo donekle pruţila utjehu. Nedostajala mi je kći. Katyno školovanje podijeljeno je u kvartale, moj posao na sveučilištu organiziran u semestre, pa nam se proljetni praznici ne poklapaju. ak je i Birdie ostao na Jugu ovaj put. S obzirom da mrzi putovanja i svoje mišljenje glasno iznosi tijekom svakog leta, a ovaj put sam u Quebecu trebala provesti manje od dva tjedna, odlučila sam i njega i zrakoplovnu tvrtku poštedjeti muke. Drţeći šibicu do cjepanice zamislila sam se nad pojmom »vatre«. Homo erectus prvi ju je ukrotio i otad se već gotovo milijun godina rabi za lov, kuhanje, zagrijavanje i osvjetljavanje. Upravo mi je to bila posljednja tema predavanja, prije nego su započeli praznici. Dok sam je bila u potrazi za Elisabeth Nicolet, oni su polagali kolokvije. Male plave knjiţice stići će mi sutradan, dostavljene tijekom noći, a oni će odjuriti na plaţe. Plamičci su se obmatali oko cjepanica liţući ih. Sjene su plesale po prostoriji. Zapahnuo me miris bora i čula sam vlagu kako pucketa i šišti probijajući se na površinu. Upravo je zato vatra toliko dojmljiva. Zato što uključuje toliko osjetila. I iznenada sam se prisjetila Boţičnih proslava u djetinjstvu i ljetnih kampova. Nije li vatra dvosjekli mač? Moţe pruţiti utjehu i ponovno oţivjeti ugodna sjećanja, ali jednako tako moţe ubiti. Nisam više htjela razmišljati o St-Joviteu. Bacila sam pogled prema snijegu. Taloţio se na prozorskoj dasci. Moji studenti zasigurno već planiraju svoj prvi dan na plaţi. Dok se ja borim protiv ozbelina, oni se pripravljaju za opekline. No, ni o tome nisam ţeljela razmišljati. Zamislila sam se nad Elisabeth Nicolet. Nije li tako pisalo na pločici? Ali dulje od stoljeća nije se bavila kontemplacijom. Što ako smo izvukli krivi lijes? Ponovno nešto o čemu nisam ţeljela razmišljati. Bar večeras ona i ja nemamo ništa zajedničkog. Provjerila sam koliko je sati. Na drugoj godini studija Katy je proglašena jednom od »Ljepotica Virdţinije«. Iako joj je prosjek ocjena na studiju engleskog i psihologije 3,8, društveno je izuzetno aktivna. Nema šanse da je kod kuće u petak navečer. No, kako sam neizlječivi optimist, uzela sam telefon, vratila se do ognjišta i otipkala broj u Charlottesvilleu. Javila se na treće zvono. Očekujući da će se uključiti automatska sekretarica, promrmljala sam nešto posve nerazumljivo. Što radiš kod kuće? Preruţna sam za provod. A što ti radiš kod kuće? Kupila sam lijek u pet shopu i dajem mu ga kapaljkom. Manje-više ne kiše kao prije. Oduvijek mi je bio miljenik. Izašla sam s otkačenim tipom zvanim Aubrey. Idući dan mi je poslao ruţe. A sutra idem na piknik s Lynwoodom. Na prvoj je godini prava. Zapravo me nazvala u potrazi za tobom. Zvučala mi je kao da nije sva svoja. Vjerojatno će te sutra nazvati. Tata je kupio Mazdu RX-7. Ali mi ne da da je vozim. Uslijedila je kratka stanka. Ako te uhvate u laţi, nemoj im priznati kako se zoveš. Dovršila sam ostatak keksa i oprala zube. Potom sam se obrušila u krevet i odspavala jedanaest sati u komadu. Sestra me nazvala pred kraj nedjelje kako bi me izvijesitla da je prodala svoj balon na topli zrak. Tri sam godine utrošila smišljajući izlike kako bih Katy zadrţala na tlu i uţasavajući se dana, kad će se konačno vinuti u zrak. No, sad tu kreativnu energiju moţe posvetiti nečemu drugom. Još uvijek je rastao. Harry je oduvijek bila u potrazi za nečim, kao da joj Sveti Gral neprestano izmiče iz ruku. Tri godine ranije u potpunosti je poludjela za balonima i kad ne bi lebdjela iznad Teksasa, sa svojom bi ekipom nakrcala stari pick-up i cik- cakala po cijeloj drţavi u potrazi za balonskim feštama. Ujedno je bila luda za Strikerom. Upoznali su se na fešti u Albuquerqueju i pet dana poslije vjenčali. To se zbilo prije dvije godine. Ja sam je prekinula. No, Harry je ionako rijetko kad logična. Striker ima gazirano piće umjesto mozga. Ne trebam ga preboljeti. Cijela me stvar samo razbijesnila. itam dosta o travama i meditaciji i metafizici i dopada mi se. Mislim da će mi to ići od ruke! Nisam baš glupa kao noć! Ali kad poţeli nešto, ţeli to svim srcem i nema šanse da je itko razuvjeri. Ostala sam mrvicu potresena kad sam spustila slušalicu. Uznemiravala me pomisao da bi Harry mogla savjetovati ljude u krizi. Oko šest spravila sam si večeru. Pirjana pileća prsa, kuhani crveni krumpir, luk vlasac i šparoge na lešo. aša Chardonnayja bila bi točka na »i«, ali na ţalost, ništa od toga. Taj je prekidač isključen već sedam godina i tako će i ostati. Ni ja nisam glupa kao noć. Bar ne, dok sam trijezna. Uspjela sam odagnati okus krekera od prethodne noći i dok sam uţivala u hrani, zamislila se nad mlađom sestrom. Harry i formalna naobrazba nikad nisu išle zajedno. Na dan mature udala se za mladića s kojim je bila cijelu srednju i onda za još trojicu nakon njega. Uzgajala je bernardince, vodila restoran Pizza Hut, prodavala dizajnerske sunčane naočale, vodila turističke ture Yucatanom, radila kao PR za Houston Astros, započela i izgubila posao čišćenja sagova, bavila se prodajom nekretnina i u posljednje vrijeme voţnjama u balonu na topli zrak. Kad su mi bile tri, a njoj jedna, triciklom sam joj prešla preko noge i slomila je. No, to je nije zauzdalo. Naučila je hodati vukući nogu u gipsu. Nevjerojatno je naporna i nevjerojatno preslatka, a nedostatak obuke i usmjerenosti zamjenjuje energičnošću. I strahovito me iscrpljuje. U devet i trideset na telki sam pronašla hokejašku utakmicu. Bio je kraj drugog poluvremena i Habsi su gubili četiri prema jedan od St Louisa. Don Cherry je bijesnio na nesposobnost uprave Canadiensa, a lice mu je bilo okruglo i crveno iznad visokog ovratnika. Više je nalikovao tenoru u kvartetu brijača nego sportskom komentatoru. Promatrala sam ga veseleći se pomisli da ga milijuni slušaju svakog tjedna. U deset i petnaest isključila sam telku i otišla na spavanje. Iduće jutro rano sam ustala i odvezla se u labos. Ponedjeljkom je većina forenzičkih vještaka zatrpana poslom. Slučajne manifestacije okrutnosti, nerazumnog razmetanja, usamljenog samoprijezira i očajno lošeg tajminga rezultiraju vikendom učestalim slučajevima nasilne smrti. Ovaj ponedjeljak nije bio izuzetak. Uzela sam kavu i pridruţila se jutarnjem sastanku u LaMancheovom uredu. Natalie Ayers je otišla na suđenje u Val-d'Or. U pitanju je bilo umorstvo. No, drugi su patolozi bili prisutni. Jean Pelletier se upravo vratio sa svjedočenja u Kuujjuaqu na dalekom sjeveru Quebeca i pokazivao je fotke Emily Santangelo i Michaelu Morinu. Kuujjuaq je izgledao kao da je dopremljen zrakoplovom i sastavljen preko noći. Arršt je bilo otisnuto debelim bijelim slovima u podnoţju. Iako ga već godinama poznajem, još uvijek mi ga je teško razumjeti. Pokazao mi je još jedno montaţno zdanje. Nalikovalo je bazenu, samo sansn plastike. Tundra se širila izvan grada, siva i sumorna, pravi Serengeti od stijena i mahovine. Bijeli kostur karibua leţao je do ceste. Sve ih je pregledao. Na zabarikadiranom dijelu ţeljezničkog mosta, gdje se skupljaju tinejdţeri, vlak je udario u devetnaestogodišnjeg mladića prepolovivši mu torzo. Snowmobil je potonuo kroz led jezera Megantic. Dva su tijela pronađena, a nagađa se da je uzrok alkoholizirano stanje. Poluraspadnuto tijelo bebe pronađeno je u krevetu. Policija je zatekla majku kako u prizemlju gleda zabavnu televizijsku Sans franc. Rekla im je da joj je Bog deset dana ranije rekao da prestane hraniti bebu. Neidentificirano tijelo bijelca pronađeno je iza kontejnera na posjedu Sveučilišta McGill. Pelletieru je dodijeljen slučaj s bebom. Pokazao je da će moţda zatraţiti stručno mišljenje antropologa. Kad je u pitanju utvrđivanje identiteta bebe, uzrok i vrijeme smrti bit će teško odrediti. Santangelova je dobila slučaj s tijelima iz jezera, a Morin slučajeve s vlakom i kontejnerom. S obzirom da su ţrtve iz spavaće sobe u St-Joviteu u poprilično dobrom stanju, bit će moguće izvesti uobičajenu obdukciju i LaManche će ih preuzeti na sebe. No, ja ću zato obraditi posmrtne ostatke pronađene u podrumu. Nakon sastanka otišla sam u ured i otvorila dosje te prebacila informacije s jutarnjeg obrasca na obrazac za obradu antropološkog slučaja. Broj Laboratoire de Medecine Legale: 31013. Broj policijskog dosjea: 89041. Istraţitelji: Andrew Ryan i Jean Bertrand, Escoude de Crimes Contre la Personne, SGrete du Quebec12. Nadodala sam datum i ubacila formular u fascikl. Svatko od nas sluţi se različitom bojom. Ruţičasta - Marc Bergeron, odontolog. Zelena - Martin Levesque, radiolog. LaManche se koristi crvenom, a jarkoţuta košuljica pripada antropologu. Ušla sam u dizalo i spustila se u podrum, gdje sam obdukcijskog tehničara zamolila da slučaj 31013 dopremi u salu broj tri i otišla se presvući. etiri obdukcijske sale Laboratoire de Medecine Legale nastavljaju se na mrtvačnicu. LML13 nadzire sale, a Bureau du Coroner LML. esto tamo radim na slučajevima koji nisu najsvjeţijeg podrijetla, no ovaj put sam je prepustila Pelletićru i bebi, s obzirom da pougljenjena tijela ne šire nepodnošljiv miris. Kad sam došla u salu broj tri, na kolicima su me dočekale crna mrtvačka vreća i četiri plastične posude. Skinula sam poklopac kadice, uklonila pamučni podloţak i provjerila djeliće lubanje. Preţivjeli su prijevoz bez oštećenja. Ispunila sam identifikacijsku karticu, povukla zatvarač na vreći i odmaknula plahtu, koja je prekrivala kosti i ostatke. Napravila sam nekoliko polaroidnih snimki i potom sve odaslala na rendgen. Ako ima zubi ili metalnih predmeta, moram ih pronaći prije nego počnem čačkati. ekajući na snimke, prisjetila sam se Elisabeth Nicolet. Njezin je lijes zaključan u tri metra udaljenoj hladnjači. eznula sam saznati što skriva. Jedna od poruka koje su me jutros dočekale bila je od časne Julienne. I opatice to iščekuju s nestrpljenjem. Za trideset minuta Lisa je dovezla kosti s rendgena i predala mi omotnicu sa snimkama. Jednu sam ubacila na kutiju i započela s pregledom sadrţaja donjeg dijela mrtvačke vreće. Gledale smo u amorfnu masu, koju su okruţivale dvije sitne, bijele tračnice: sadrţaj vreće i metalni zatvarač. Masa je bila prepuna građevinskih ostataka, a na mjestima su iz neutralne pozadine izbijali komadići kosti u blijedoj i boji meda. Ubacila sam tri nove snimke. Zemlja, kamenčići, komadići drveta, čavli. Ugledale smo kosti noge i kukove s pripadajućim pougljenjenim tkivom. Zdjelica je djelovala netaknuto. Poslije ćemo napraviti novu snimku. Potom je uslijedio prikaz fragmentiranih rebara, baš kako sam ih se i prisjećala. Kosti ruke su bile u nešto boljem stanju, iako slomljene i ispremiješane. Nekoliko se rebara još moglo spasiti. Nalijevo od toraksa ponovno nešto metalno. Potom smo proučile rendgenske snimke plastičnih posudica, no u njima nije bilo ničeg neobičnog. eljust se uspjela odrţati u komadu, a njeţno zubno korijenje još uvijek je bilo u kosti. ak su i krunice ostale netaknute. U dva kutnjaka ugledala sam jarke kuglice. Bergeron će biti sretan. Ako ima zubnih kartona, plombe će mu pomoći pri utvrđivanju identiteta. Potom sam se prebacila na čeonu kost. Bila je prošarana bijelim točkicama, kao da ju je netko začinio solju. Lisa me čudno pogledala. Razvukla je plahtu preko obdukcijskog stola i preko sudopera odloţila mreţu. Iz ladice pulta od nehrđajućeg čelika izvukla sam papirnatu pregaču, prebacila je preko glave i zavezala oko struka.

Calling All Cars: Muerta en Buenaventura / The Greasy Trail / Turtle-Necked Murder
To je život u kojemu nikada ne stajemo da bismo promislili prije no što djeluje­ mo. Zamolila me je da ih ponovim. Upustite se u ovaj uzbudljiv i romantičan put pod nestašnim okom Kupida. Fotos: Drago Palavra su izgubili etiku, tačnost i ko- prijatelj, vlasnik Gasometera F: Da moramo sarađivati. Metternich je bio toliko opčaran hrvatskom plemkinjom da je odlučio sagraditi svjetionik pokraj njezinog doma. Ona stvarno zna da atmosfe-ru podigne na nivo! Iako je šef Holdinga Ivo Čović prije par mjeseci upoznao gradonačelnika sa svim problemima koje ta tvrtka ima zbog toga što im Grad ne plaća sve dogovorene obaveze, Bandić do danas nije učinio baš ništa. Jessica je tu poruku primila zbog toga je zaslužila primiti pomoć pri prevladavanj u toga stra­ ha. Karte po 25 kuna mogu se kupiti u Turističkom informativnom centru, na Trgu bana Jelačića 11, radnim danom od 8. RAK: Zahvaljujući kolegama, ali i tome što ćete imati dovoljno novca kako biste ostvarili sve svoje ideje, moći ćete sve što radite dovršiti bez probijanja rokova. Tada ćetePorezi slabe srednju klasu dobiti Vaš Gold Card broj, Slobodarska partija osuđujemjene njihove svrhe Umwid- putem SMS-a ili e-maila, paplanove Ministarstva finan-mung takođe oporezuju.

[Vruci filmovi|Prvi put u skupini upoznavanje djece|Slavonski brod oglasi za posao]

Oznake: dnevni, list, broj, 3397, 19.1.2011]