|
lega svega
27.06.2012., srijeda
Iz naftalina
UBOJITE MISLI...
Ponekad je lako gledati svijet kada imaš na raspolaganju više perspektiva. ponekad namjerno ne puštam neugodna sjećanja da mi preplave sadašnju percepciju. da. sada sam stariji, nastavno tome zreliji, no ne nužno i pametniji, samo zreliji, i ne želim prodavati pamet. lakše je prodavati maglu. izbor mojih sjećanja, onih neugodnih, je onak, ima ga. koliko godina toliko godova, no i na mojoj kori ožiljci stoje. vjetar života je ponekad nemilosrdan, ponekad lahor koji samo lagano sjećanja prašinu finu diže, a zna izazvati neviđenu buru. mogu se spustiti u jaz duše čvrsto žmireći, mogu upaliti svijeću, bojažljivo otvarati oči no podsvijest je pretjerano jaka. ona nema milosti, nema kompromisa. svijeća ne gori dugo jer čak i njene svjetlosti sjena napravi previše zla. pustiću jednu sjenku, titravu. na svjetlost dana, neka je sunce sprži , baš da vidim kako se na svjetlu drži.
Ljubav je prekrasna stvar, ali tek kad spoznate što je ljubav. ne znam da li je to tada bila ona ili je tek puka zaljubljenost i obluđenost godinama bio uzrok mojih odveć loših prosudbi. svi mladi bijasmo, svi prve ljubavi imasmo , neki je zadržaše a neki olako poput latica prosusmo po livadi života. imao sam je dugo. godina je valjda dug period. onomad je bila. sada su godine-mjeseci, mjeseci-sati, tjedni-minute… vraćam se u godinu….
Volio sam je. da. nikada nisam analizirao svoje osjećaje, nisam ih rezervirao, nisam kalkulirao. da sm znao to činit, sam bi ostao, ja bih poput hrasta na livadi čekao svoje kosce da ih hladom zakrilim i pustim da me osjećaj samoće bar na tren prođe. no jedno znam: osjećaji su me otupili, postupci drugih uokvirlil su moje poglede, moje žudnje, jedino su strahovi narasli, jedino se njih klonim kao oblaka pred kišu. bježim….no sustignu me, nemilosrdno me kupaju hladnim kapima dok bježim livadom života do svoga hrasta. u zaklon. latice mi sada više ništa ne znače, tek putokaz koji me upozorava da više tim putem nikada. NIKADA.
spremali smo se izaći van, u selo. mislim jebote selo i izlazak u obližnji disko gdje baja uz pomoć pojačala sa bijednog walkmana mjuzu pušta. komercijalu. a disko pun, caaaa; mislim, jak problem napuniti deset-petnaest kvadrata nekog podruma zgrade selskog Doma na čijem su otvorenju čak i aktualni sekretari prisutni bili i naravski da su jeli i pili..to je vondak tako bilo. a gle, istini na volju nisam žudio za fensi-šmensi mjestima jerbo za ista para nikada imao nisam. te noći sam slutio da se nešto sprema jer tjednima unatrag sam osjećao da nešto jednostavno ne štima. sve je nekako ušlo u neku kolotečinu pa sad za istu mogu tvrditi a smo se počeli ponašati kao da smo u braku. sve je bilo usiljeno s njene strane a ja nisam bog zna kaj mogao više ponudit od onoga što je do sada imala vidjeti. one izjavice «volim te» su odveć hladno zvučale, jebiga nekad i dobar dan prolazniku zna zvučati iskreno, ovo je ličilo na kraj, dočim više jer trzavice od prije nekoliko tjedana su išle u prilog tome.
Odlučila je da večeras odemo u disko s njenom kolegicom, susedom do nje, iako nikada do sada takvih aranžmana nije bilo. pravil sam se grbav i već po navici rekoh O.K!-klimajući glavom.
Nevoljko sam slušao njene priče na mađarskom jer već sam navikao da ovdašnji ljudi trkeljaju stalno na mađarskom bez da ih jebe što je jedan rvat pored njih. lijeno sam šutao neki nevini kamenčić i pratio njihov korak. prije nego što smo došli do samog Doma, one su zastale. Uvidjevši da ne prate korak, okrenuo sam se prema njima. izraz lica njenog govorilo mi je da se nešto sprema.
-mi više ne možemo ovako- rekla je smireno
-kako ne možemo?- pitao sam automatski jer drugo mi nije padao na pamet,
-ja sam ti rekla da je gotovo!- rekla je malo glasnije dok je suseda do nje počela gledati u stranu. valjda joj je ona došla kao body gard. plašila se je da bi joj ja nešto mogao napraviti. . jednom sam u šali izjavil, dok me je pitala što bi ti napravio da me ona ostavi, da ću je umoriti, prvo nju a onda sebe.
-što ćeš sada napraviti?- pitala je s nekom brigom u glasu
pokušao sam još nešto reći ali grlo mi se steglo i osjećao sam da mi suze naviru. kako nisam želio da se ovo pretvori u scenu gdje ja nasred sela naričem i suzama je molim da to ne čini, strgnul sam joj s ramena moju jeans košulju kojom sam je ogrnuo i bezvoljno krenuo put sela oca moga. vikala je za mnom : Lega nemoj ništa napraviti! Lega!!
Nisam ništa dalje čuo, sve je u meni kipilo. u trenu sam pregledao sve događaje, sve ono što je bilo, što je moglo biti, što će se tek dogoditi. film se vrtio, ah kakva budala sam tada bio, kakve gluposti sam po bulji vrtio. znam da mi se kroz oluju dosad nepoznatih osjećaja probijala samo jedna misao. oduzeti si život. da! ta misao mi je nekako padala kao melem na ranu, kao kočnica ovoj lavini koja samo što se nije sručila na mene. jednostavno nisam nimao snage suprotstaviti se tome, taj bijedni primjerak muškog roda odlučio se na najjednostavniju varijantu. nije htio stati čvrsto na tle i odoliti posljedicama koje prekid nosi. moš mislit, prekid veze. jebote kak sam bio sebičan misleć' samo na sebe i svoje povrijeđene osjećaje, moju neuzvraćenu ljubav. moja slabost otupila mi je osjećaj da pripadam svojoj obitelji, ocu, majci, bratu,ljudima kojim fakat značim nešto u životu. no onda je to bila mladost. puka adolescenta kriza rekao bi sada, dok mirno češkam bradicu i razmišljam o tom sada već zaboravljenom sučaju.
Krenuo sam desnom stranom ceste i u trenu dak mi je misao o oduzimanju života poplavila zadnju lagunu zdravog razuma ugledao sam auto kako mi se približava.
znam da mi je još kroz glavu proletjela misao da ovo što činim nije dobro, znam da sam u trenu kad sam bez rezerve skočio prema tom autu skužil, da sam u proračunima uvijek bio slab. naime moj pokušaj oduzimanja života jednom konju neslavno je završio. Kkao što rekoh kriv procjene su sastavnio dio mojeg žiuvljenja, a pogotovo u onim danima istoga.
Prvo sam se prejako odrazio tako da sam mogao vidjeti facu vozača koji je zbunjen otvorenih ustiju gledao kako prelijećem njgov bijeli stojadin dok je jakna u desnoj mi ruci veselo lepršala. drugo, skočio sam dok je izlazio iz zavoja tako da putanja nije baš bila najsretnija. nije bilo vremena baji za zakočiti jerbo sam ga jednostavno zaskočio. znam da se koka do njega primila za šalt tablu i imala onaj nemreš bilivit look na sebi nastavljaći let preko didija, sve one mutne osjećaje na naglo je razbistrio susret sa asfaltom kojeg sam nemilosrdno poljubio. prvo desnim koljenom pa ondak ostatkom tijela koji se od inercije odklizilo na lijevi trag ceste čijom stranom,srećom, nitko nije naišao. jebiga, onda nije bilo toliko prometa, jelte.
Pogledao sam prema promašenom si cilju dok sam pokušavao dići s ceste. vidio sam da je auto stao, da je baja otvorio vrtata, no dok je vidio da se dižem s ceste otprašio je dalje. odšepesao sam na stranu i u kanalu ležeći na leđima pokušavao sabrati misli……
Jebote pak mogli su svi iz auta izaći i ubiti Boga u meni, što onda ne bi bilo ni loše obzirom na kretenski izbor, i gle taj strah me je upravo vratio u stvarnost. posljedice su me konačno počele opsjedat….. jebiga lavina je krenula, počeli su me u panici tražiti, misleći da me je frajer pogazio pa me sada, sudeći po brzini kojom je odjurio s mjesta nesreće, fura u bolnicu. nekako je glas o tome po formuli dobar glas se daleko čuje, loši još dalje, dopro i do sela oca moga a tako i do buraza i bratića koji su s nevjericom slušali u disku istog onog frajera koji me je skoro pogazio. znali su da je riječ o rijetko glupoj orhideji odnosno o Legi. ne časeći časa buraz i Stano su počeli trčati prema mjestu događaja koje je bilo jedno 5 km udaljeno od njih. nije ni čudo da se moj brat bacio na mene i čvrsto me zagrlio dok me je ugledao na ulazu u selo kako šepesam cestom po mraku. u trenu dok me je čvrsto grlio i istovremeno špotao meni je već tada bilo jasno kakvu sam glupost napravio. rekao sam tada nikad više, no ima jedna poslovica koja kaže: nikad ne reci nikad, tako da ova priča ima svoj nastavak, a možda i nema……
|
|
|
< |
lipanj, 2012 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
Opis bloga
ništa novoga, samo moja perspektiva, moji doživljaji, a što drugo. nema dodvoravanja možda malo ogovaranja, držim uzde da se pamet ne oduzme.
|
|