utorak, 05.12.2006.
Na putu od do
Svašta mi prolazi mislima na putu od kuće do željezničke stanice Vrapče, svako radno jutro, od ponedjeljka do petka.
Obično me već na izlasku iz zgrade mimoiđe miris svježeg kruha, nakon toga slijedi shvaćanje jeli dan sunčan ili tmuran. Ponekad mogu naslutiti već izjutra hoće li večer biti vedra. Obično žurim izaći iz zgrade jer iz sebi neobjašnjivih razloga uvijek izađem par minuta kasnije nego što bih trebala s obzirom da mi do stanice treba oko 7 minuta.
Zimi znam uhvatiti noć na odlasku. Zapadno, prema Zaprešiću još se vide zvijezde. Vlaga u zraku raste od rujna do lipnja.
Imam sreće pa je ulica dosta zaklonjena od vjetra i breze ostaju lisnate sve do polovice studenog. Kod jačih naleta vjetra, u to doba godine, šum lišća počinje nalikovati na šum koji proizvodi kiša, ili automobili koji voze po vlažnim kolnicima. Prelazim pješački prijelaz. Nema dugo da su postavili semafore. Do tada je na raskršću tjedno dolazilo do barem jednog sudara. Bivši cimer diplomirao je na fakultetu prometnih znanosti baš na toj temi. «Prometno rješenje križanja ulice Malešnica i Topića Mimare». Otkad su postavili semafore imali smo samo jedan smrtni slučaj. Djevojčica. Pregazio ju je vozač kola hitne pomoći koji je nije vidio dok je prelazila zebru. Vidokrug su mu zaklanjali parkirani automobili. Već par mjeseci djeca iz okolne osnovne škole pale svijeće na tom mjestu.
Nakon spomenute nesreće na prostor oko pješačkog prijelaza postavljeni su stupići.
Često se dvoumim hoću li, ili ne, svratiti do obližnje trgovine. Zapravo mi ništa stvarno ne treba, osim možda papirnatih maramica (kad mi curi nos). Djevojke u trgovini su iznimno ljubazne. Mislim da je to zbog toga što su kćeri vlasnika. Uz trgovinu se nalazi ugostiteljski lokal. Imaju isto ime. Prezime. U proljeće taj je dio ulice najmirisniji. Dvije susjede uzgajaju nekoliko vrsta ruža. Miris me sjeća na djetinjstvo iz djedova vrta u selu kraj Zadra.
Prema željezničkoj stanici Vrapče pješački kolnici su dosta uski. Zapravo se više radi o prilazima privatnim kućama nego o kolniku. Ponekad mi dođe potreba da iz poštanskih sandučića ili s ograda koja omeđuju dvorišta uzimam kataloge i letke supermarketa i robnih centara. Ali, nekako se osjećam glupo kad pomislim da ću ih pregledavati u vlaku. Više glupo nego kad npr. čitam besplatne novine koje pokupim na stanici.
Na stanici rijetko sretnem nekog poznatog. Obično se pritajim u masi suputnika, i šutim dok čekamo vlak. Promatram promet na aveniji Bologne, oblake iznad Sljemena ili ako pada kiša samo slušam. Postoji djevojka koja na stanici uvijek stane negdje u mojoj blizini. Dobro se poznajemo "na daljinu". Gotovo da si možemo pratiti svakodnevno jutarnje raspoloženje. Znam da joj je dan dobro započeo po mirisu parfema koji nosi.
Zimi tračnice imaju specifičan miris. Prolazak vlakova je gust i opor. Drvene grede tračnica ovlaže, sve se pomiješa s ugljičnim monoksidom i maglom i hladnoća zraka izgubi na privlačnosti. Tada razmišljam o tome kako bi bilo da sam negdje drugdje. Obično tada dođe vlak...
- 15:36 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
