šećer, jaja, brašno, turpija
28.03.2005., ponedjeljak
Cvijetna II
|
Baja se pojavio na vrijeme, mjesecima prije roka konačne isplate, došao upozoriti da može doći do određenih problema jer je to sve zapravo trebalo već i biti rješeno, ali: -Ma, ima vam u gradu onaj jedan bandoglavi mali što ga svi Čiča zovu, taj stalno nešto jede govna i ne da mi moje pare. Pravi se lud, neće ni da čuje da se odogovrimo, rečmo, kako spada. Probo sam ja šnjim pričat', ali neće ni da čuje. I otero me iz kamclarije. Stara je kurva odšutila baji da tog što jede govna može nazvati da mu u kuću dođe, kada god se sjeti. Priveo razgovor kraju, ponudio rastezanje roka uz primjerneo povećanje cijene. O povratu kapare se nije (još uvijek) raspravljalo. I ode stari, ne budi lijen, kod svoga prike, pa pozovu i mladoga pravobranitelja da im kaže što ima. A pravobranitelj će im objasniti da je baja bio kriv za nesreću, bez spora. Ali kvaka je u tome da je on zbrojio sve štete i krivice, pa nakarikao svašta. Stavio bi na spisak i trzajne ozljede vrata, samo da je u to doba taj vid kamčenja bio popularan. Zauzvrat, bio je avangardan i prije nego je to postalo uvriježeno u našem puku, na popis je dopisao kao glavnu stavku poveliki cifru potrebnu da se smiri jer se jako naživcirao od svega, a za sve je kriv grad koji nije osigurao nepreglednom križanju regulaciju prometa i jer je izdao suglasnost na dozvolu za građenje objekta koji je zatvorio kut gledanja iz kojega je dojurio neprimjereno velikom brzinom onaj firebird-stočar. Razinu duševne rastrojenosti užasavajućim treskom, sviješću o osakaćenosti, noćnim morama u kojim (valjda) oko njega lete kamioni - stočari s trozubcima, ovjerio lokalni kasapin mozgovnih vijuga, danas etablirani borac za zdravlje onih koji imaju iste te tegobe, samo što se sada nazivaju imenom proisteklim iz stečevina vijetnamskog rata. Potpisao, zbrojio, zatražio da mu se plati što se ima, a zahtjev poslao rodnom gradu. Grad je čekao treće ročište i odglumio da je pod pritiskom činjenica primoran sudski se nagoditi da isplati štetu. Treba li reći da je poslove grada pred sudovima obavljao mlađani pravnik Zorić? Ne sjećamo se cifre ni on ni ja, znamo samo da je bilo dovoljno da kupi dvije onakve kuće, a bilo bi i za ozidati treću. Naravno da se sve pošteno trebalo podijeliti, a nikada nećemo znati na koliko dijelova, samo smo sigurni da podjela nije predviđala dovoljan broj korisnika naplate. Prvi bajin akvokat je bio Bajić. Uhvatio ga je u svojoj redovnoj stupici modela "100 maraka za vozača hitne", došao s punomoći u poderanom fasciklu na "traumu" i odmah sve dogovorio. Kako li je Zorić postao meštar te ceremonije, ni to ne znamo. Znamo samo da je složenost i drskost poduhvata naveliko nadmašivala Barićeve sposobnosti imaginacije i išla je potpuno mimo njegovih uobičajenih metoda "rada" - a to je bilo obično napuhavanje činjenica, falsifikacija činjenične stvarnosti, ulizivanje i sitna podmićivanja. Tisuće maraka su bile najviše koliko je Barić ikada ranije zinuo i nije bio faca koja je preko noći odlučila ustostručiti uloge svojih poslova. Zorić ej u ime grada, dakle sviju nas, redom neargumentirano pobijao sve navode - kao da ih i nije pobijao. Samo se cjenkao nudeći nikakvu odštetu za štetu koju je prešutno priznao. Bezobzirnost takva, da je čak i sudac, vjerodostojan i provjeren član ekipe, u kuloaru priprijetio Zoriću da se uozbilji jer je to lakrdaški koliko ih sve dovodi u opasnost. Sjećajući se toga, Čiča mi kaže da su to bila dobra vremena, vremena kada se sudac barem malo morao bojati da ne bude otkriven u jednoj malverzaciji razmjerno malene vrijednosti. Ja mislim da je dobra ova povamiprena pohlepa koju danas pokazuju. Onako smo mogli svi u neznanju kao janjad čekati da nas deru jednog po jednog, a ovako bi se moglo dogoditi da se u dogledno vrijeme zulum poveća do mjere dovoljne da se dignu kuka i motika, da ne'ko omasti kolac. Čiča mi sada nije više znao reći kojim je to instrumentom zaustavio cijeli taj postupak, samo mi je nabrojao tko ga je sve nazvao u samo sat vremena nakon što je dostavio podnesak sudu. Prelijepa zbirka likova je to bila. Mnogi su već odavno pokojni. |