šećer, jaja, brašno, turpija
10.03.2005., četvrtak
Sigma
|
Igranje matematike: prezbrojimo se. Nisam, nisam, a onda još malo nisam. Nisam ništa. Zvuči prilično pasivno. Neću opet o mojim pasivnim danima s nosom u materijalnom knjigovodstvu. Selektivno pamćenje. Izostavio zajedničke službenjake, izostavio da sam s njim puno pojeo i popio, prešutio kao da govorim nekome do čijeg mi je mišljenja stalo, a istina je da je sve počelo uz moju ne malu pomoć. Mala laž je kažem li da smo zajedno ustrojavali ostatke državne pilanice s proizvodnjom furnira i još nekih jednostavnih piljenih ili rezanih komada drveća. Velika bi laž bila kažem li da nisam imao veze s upravljanjem firmom. Nisam mu bio samo desna ruka, dijelili smo tron. Razvlastio sam se sam, izmicao se iz događanja. Sve više sastanaka izbjegao s glupim izgovorima, glupim do te mjere, da sam ih u tom trenutku već prepoznavao ih kao izvlačenja, izgovore, čiste izgovore. NIje to bilo prijateljstvo do groba, mi smo samo bili upućeni jedan na drugoga u okolini u kojoj smo se zatekli kao dva stranca u istom rudarskom gradiću: došli inžinjeri s novim metodama rada u rudnik u kojem se godinama nije prokopao ni metar tunela, a radna mjesta su bila nasljedna. Rijetki su uopće silazili u okna. Početak naše misije je bio živ. Obojica smo imali svoje ciljeve, i obojica smo zdušno radili na njihovom ostvarenju prvo vrijeme. Drugo vrijeme je nastalo kada je prvi puta stavio ruku na zajedničku hrpu svih nas, noktima ostrugao fini sloj žbuke na fasadi legaliteta. Sljedeća intervencija je bila perorezom, pa već i pneumatskim čekićem. Ogoljenost naše zlosretne družine sam dočekao na položaju zaborava: svi su zaboravili mene, a ja sam nastojao zaboraviti njih. Njemu nije bilo loše sve to vrijeme. Radnici su do neke mjere počeli nešto i raditi, sirovine je bilo u izobilju, trupac je išao kao blesav, furnir nešto slabije, a ostalo nije bilo važno. Gomilala se nekurentna roba, knjižila se po neumjerenim cijenama kao imovina. Nikada ne bih dopustio da se neko skladište koje ima obrt manji od jednom godišnje knjiži kao movina s tržišnom vrijednosti, ali mene nitko neće to nikada ni pitati. Moji prsti su bili upleteni u te konce napuhavanja stanja. Nije znao kako bi se moglo prikazati da radimo pravi pravcati zlatni rudnik, a dio sam član ekipe i dao sam sve od sebe i objasnio mu kako možemo imati u bilanci bezobrazno veliku dobit. I revizore sam ja veslao, osobno sam se upljuvavao da im dokažem da su cijene po kojima smo vodili skladište upravo one adekvatne. Prih godina ih nije trebalo ni potplaćivati ni moljakati. Što se događalo zadnjih godina, to ne znam. Zadnja revizija je započeta, završena i proslavljena bez mene. Nadošao bi on na neku metodu napuhavanja dobiti i bez mene, sve bi i bez moje pomoći završilo kako je završilo, možda još i gore, brže, drastičnije, a tko bi mogao reći da se nije bojao toga što je meni to bilo uglavnom jasno. Dao dasku ispod cijene, dao puno dasaka ispod cijene, osvanula mu paleta cigle u dvorištu. Sljedeći mjesec je bilo dobre oplate, a neka je alkemijom trampe transformirana u temelje nove vile. Nakraju svih krajeva, protuprovalna ulazna vrata su bila dar dobrog kupca, ključ je bio u bravi, u bravama istih tih vrata, i moglo se pustiti da kola krenu nizbrdo. Tada je počelo skupljanje otpadaka, svjetla pozornice su obasjala kralja otpada i od tada ne jenjavaju. Vrućina postaje sve veća, ali rekao bih da sam se od jučer pomirio s ogrijanošću. Jučer sam se sjetio naših ravnopravnih dana, kada sam ga učio kako se radi cjenovna politika u uvjetima potrebe za uhljebljavanjem direktora. Niti sam ga ja rodio, niti ću ga uništiti. I da ga jesam rodio i stvorio potkoženog kakav je danas, opet si ne bi uzimao za pravo da ga sada uništavam. Čak i kada bih znao kako, opet bih se libio toga, ali nekada tako lijepo vidim deložaciju, sjedim na klupi preko puta, otpuhujem dimove bezizražajno, u tihoj kontemplaciji sagledavam čin drame čovjeka koji se drznuo uzimati više nego mu je bilo pisano. Nevidljiv sam, ne jer se bojim, nego jer bih svojom prisutnošću postao sudionik samo i kada bih bio tek ugledan, a želim biti apsolutno neutralan promatrač: dao sam impuls rastu, inicirao sam pad u ponor; sada samo mjerim brzinu i računam snagu, zvuk i moment treska iz kristalno čistih znanstvenih pobuda. |