šećer, jaja, brašno, turpija
21.12.2004., utorak
Gradacija
|
Da, nisam isprva shvaćao ništa ozbiljno. "Isprva" je trajalo do primitka četkice. Prijelaz iz neshvaćanja u paničarenje je nekakav loš zavar dva komada različitih svojstava, a koji kemijski reagiraju. Prijelazno razdoblje. Tranzicija. Nova ekipa, društvo u kojem sam se obreo, nije tako dobra kao prethodna. Opet nas je četvorica, no među gospodarskima je to normalna pjava. Krvne ne drže u čoporima, osim iznimno. Ne osjeti se nervoza. Doimaju se kao da su ovdje "pro forma", da posluže kao paravan nerada pravosuđa. Opet sam, znači, bio neka iznimka. U ovom sam sastavu, bit će, u svome jatu. Svi su ovdje kratko, dan ili tjedan. Ni jednoga nemam namjeru upoznavati, jer otići će brzo. Rijetki su "naši" koji se zadrže dulje od nekoliko dana. Protočni bojler. Medij - objekt radnje uđe, zagrije se, i odlazi odmah dalje svojim putem. Osim mene. Cirkuliram u protočnom bojleru. Oni traže nevine. S njima je lakše. Pravi kriminalci su, pretpostavljam, domišljati, spretni, skloni podmićivanju i platežno sposobni. MI smo naivni i kooperativni, stavljamo glavu u omču, sve s vjerom u pravdu i državu pravnu na usnama! Kada se zaključaju vrata "sobe" iza mene, to je pečat na potvrdi moje nesposobnosti za sudjelovanje u igri razvoja ljudske vrste, na diplomi što ću ju dobiti za padanje na ispitima. Nevinašce koje se nije vatre navatrilo, no dima se nadimilo, idealan je plijen za imitaciju pravosuđa. Mobiteli su dio namještaja u ovoj sobi, ovdje se telefonira iz sobe. Izazvao sam čuđenje kada sam rekao cimerima da ću tražiti od čuvara da idem telefonirati. U taj tren dolazi i čuvar, pita imamo li karte, droge, kocke, pokretne telefonske uređaje (na što sam pitao: "Misliš: mobitele!?"), oštre predmete, hranu i slično. Dečki su se pravili ludi, teškom mukom. Prozirni. Slijedila je premetačina koja ih je još više zbunila. Dokaz više je to, da se nekakva kontrola bliži. Nema mrdanja. Po odlasku čuvara, u sobi je nastao muk i tišina, a potom i graja. Uvrijeđeni su, sva trojica. Komfor im je narušen, prisiljenmi su zamoliti me da im posudim moju karticu za telefon. Glatko odbijeni, imam još samo nekih pet impulsa. Za ovaj zapis još samo da moram priznati da je prisutna određena familijarnost. Ovi drekopolicajci (takva im je boja uniforme, što ću im ja kad je drekasta) možda nisu ništa manje korumpirani i pohlepni od njihovih temeljnih i krim-kolega, ali mora se priznati da nisu neljudi. Nešto su humaniji od neljudskog. |