šećer, jaja, brašno, turpija
17.12.2004., petak
Loleki & Boleki s brevijarima
|
Imao sam osjećaj da razgovaram s duhom, nije bilo za vjerovati što mi kaže. Tvrdio mi da je u stalnom kontaktu s odvjetnikom, da on ne zna zašto njega uopće zovu, kao što ne znam ni ja koja je njegova uloga u toj mojoj sretnoj pričici. Cane mu uporno tvrdi da nema razloga za brigu, da nemaju oni što dogovarati, da on samo odgovori što ga god pitaju, i nek odgovara po savjesti i kako je bilo, sve drugo je njegov posao. Impulsi su mi curili i pokušao sam mu objasniti da ću ga nazvati na mobitel, samo da vidi koji je broj govornice, pa neka on nazove onda mene. Nije me nikako shvaćao. Dečko od 24 godine, s mobitelom 24/7, ne zna što je to CLIP. Uplašio sam se za njegovo snalaženje pred istražnim, a u preživanju razgovora se i užasnuo što već moja sudbina ovisi možda i o snalažljivosti svjedoka koji mi je nekakav daljnji rod, koji niti ne zna ništa o stvari i na kraju krajeva, o stvari za koju ja nisam niti kriv. Nije dosadno. U glavi vazda zuji. I zujat će, zujat će i dugo nakon što ovo okončam, čak i ako se okonča pozitivno. U početku bijaše šok i crnilo nad bjesnilom. Genijalni su, sposobni majstori svoga zanata. Drugog najstarijeg zanata. Stvar je zakuhana odavno, samo ne znam iz kojega je sjemena iznikao taj bršljan što me guši sada. Pokazat će se, nadam se. Nadam se kao što i vjerujem u Boga. Znam da ne postoji, znam da je Bog samo jedan dio mog uma, topla, sjajna, narančasto – crvena pamučna zvjezdica negdje pod zatiljkom, grije mi nadu da postoji pravda, tjera me i da u najgorim situacijama ne razlučujem realno nego se nadam najboljem. Radije bih danas bio majmun, nesposoban za imaginaciju deističkih likova koji na kraju sve nekim čudom riješe i stave na svoje mjesto. Meni treba sada dobar odvjetnik, a ne nadanje da će zlikovci biti kažnjeni u zagrobnom životu. Ne mogu se sjetiti da li sam vjerovao u Boga prije nego sam zaglavio ovdje. Majstori su to izveli stručno, bez greške. Nekoliko razgovora s krim policijom, pričanje viceva o njihovoj gluposti nakon svakog obvjesnog razgovora, jednog za drugim, mjesecima. Pre-smiješni su mi bili, onakvi šutljivi, preozbiljni, nedokazani i nezainteresirani za stvarne događaje, preko volje zapisujući nekakve crtice u brevijarno premetane rokovnike s ušima. Povremeno sam im se cerio bezobrazno. Mislim da se nisam cerio kada su me obavijestili da bi me trebali izvesti pred istražnog suca, u stilu liječnika koji malom djetetu najavljuje pikicu. Od trenutka kada sam prvi puta čuo da sam okrivljen (dometnuli su: jedini okrivljen), pa do telefoniranja mami da mi donese četkicu za zube nije ukupno prošlo ni tri sata. Poslovičnoj nesposobnosti i nezainteresiranosti za rad unatoč. Učvrstili su mi vjeru u snagu tradicije i zanatstva, jer vjerojatno je starost, upravo drevnost, ovog oblika represije omogućila niskočelcima da nonšalantno me odvedu a da ja ni ne znam što li me je snašlo. Sada me eto tu, s odvjetnikom u mojem selu poznatim kao Cane. Kada ti odvjetnik nosi nadimak Cane, i dodijeljen ti je po službenoj dužnosti, akutna pobožnost je logičan razvoj događaja. |