From the sounds inside https://blog.dnevnik.hr/lavandica

četvrtak, 10.12.2020.

#1 Push the button

Neznam za vas ali ja bih voljela kad bi postojao gumb koji me vrati u lijepe trenutke. Neki veliki crveni gumb koji bi me kad ga pritisnem vratio u vlažnu, prostranu šumu gdje berem mahovinu. Onu mahovinu koja je mirisala na nadolazeći Božić. Mahovinu koja je mirisala na vlažnu travu, zemlju i rosu. Mahovinu koje je imala borove iglice po sebi, koja je bila raščupana ili mahovinu na kojoj su travke izgledale poput zvjezdica. Danas je u jaslicama gotovo i ne vidimo. Izblijedila je tradicija mahovine. Danas ni nema jaslica a ja pričam o nekakvoj mahovini. Gdje su nestale sve one uzbuđujuće pripreme oko pravljenja jaslica? Moj tata bi satima izrađivao drvene ograde od čačkalica i ražnjića, koristio bi ogledalca za izradu jezera, kamenčićima bi obilježio staze. Kraljevima bi putem pregušenih žutih svjećica osvijetlio put do Isusa, svakom pastiru bi dodijelio svoju ovčicu a Isusu bi pružao prekrasnu homemade kućicu od drveta i slame. Preko te kučice prostirale bi se velike bijele stijene koje bi napravio od kamenja koje je donio iz polja. Mislim da bi se i sam Isus poželio roditi iznova kad bi vidio taj čarobni ambijent naših jaslica. Toliko detalja je bilo da bih mogla pisati ovaj post danima. Mama bi kitila bor i pekla okrugle puflaste fritule. To smo najčešće radili za Badnji dan ili dan prije. Kuća bi mirisala po bakalaru, ribljim jelima a navečer po kolačima i gustim likerima. Danas sve mi se čini da će kićenje bora uvesti nakon blagdana Velike Gospe.
Kad bih opet pritisnula gumb željela bih da me vrati za ljetnim štandom suvenira kojeg smo moja sestrična i ja zajedno napravile. Štand se nalazio pored glavne ceste, iznad bakine kuće i tik do autobusne stanice. Tu smo zaradile naš prvi novac. Prodavale smo morske školjke, slike dalmatinskog motiva, razna neobična kamenja i svakakve suvenire. Autobus bi prolazio svaki sat pa bi se često posramile i okrenule glavu da nas netko iz autobusa ne prepozna. Kad bi netko dolazio kupiti suvenir, srce bi nam sve jače tuklo i nakon toga bi letjele od sreće. Osim prodaje suvenira ponekad bi znale čupkati travu, masirati noge njene mame ili otići nekome u dućan. Čisto za nekih simboličnih pet kuna. Nama je to bilo sasvim dovoljno. Nije nam trebao novi mobitel, imali smo tamagotchi. Nije nam trebala nova odjeća, i stara je još upotrebljiva. Nisu nam trebale barbike, imali smo frenje i pračke. Jedino za što smo radile je za dvije do tri kovanice medvjeda koje bi nam omogućile Dorinu Runolist, Bronhi bonbone i dvije Čunga Lunge. To bi jele u
našoj kučici na drvetu u susjednoj hrastovoj šumi.
Kad bih pretisnula gumb voljela bih da me vrati u polje graška gdje sam zajedno s rođacima brala i jela grašak sladak kao med. Natrpali bi majice, legli u polje, jeli grašak i cucali njegovu ljusku. Kad bi naš djed dolazio morali bi svi bježati jer ako bi te on uhvatio da kradeš, sam bi te pretvorio u grašak. Kad bi bila berba graška, sjeli bi s bakom oko vreće te bi čistili grašak a njegove ljuske bacali u kantu. Mislim da je više graška bilo u našim želucima nego u zdjelama. Baka bi uvijek pjevušila.
Da postoji takav gumb vjerojatno bi dani prolazili jer bih ga konstantno stiskala i vračala se lijepim trenucima koji se zovu djetinjstvo. Jedino što sad mogu napraviti je živjeti u trenucima kojim ću se vračati jednog dana putem raznih okusa, mirisa ili fotografija.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi