In medias res

Kako je danas bio smotan dan... Dosada i umor zajedno izmješani u paklenom vremenu. Dakako, nije bilo baš prevruće, samo negdje -20tak stupnjeva Celzijevih. Dosada, dosada, dosada. I upravo tata u sobi gleda neki film sa onim tipom blesave glazbe istočnjačkih naroda. Dakako da nemam ništa protiv takve glazbe, samo mi ide na živce. Inače smatram da je vrlo lijepa. U normalnim granicama. Ali neću sad o tome. Stala sam kod jutra... Popodne je bilo malo bolje, dijelom jer sam spavala i odmorila se, a dijelom jer sam sjela za kompjuter i malo listala fileove i neke stranice koje sam skinula sa interneta.
Ah, sad sam već došla do poslijepodneva, a nisam spomenula da je danas bio veliki post. Od kojeg kod mene nije bilo ničega, jer sam ujutro još u polusnu kupila sendvič sa parizer salamom, i tek nakon što sam ga pola pojela su me frendovi upozorili da je danas post. Stala sam kao ukopana, jer sam skroz zaboravila na to, tako da sam zaglavila ruku na pola puta do usta, i nisam znala šta bi. Na kraju sam jednostavno nastavila jesti sendvič. Sad je bilo gotovo, pa mi je bilo svejedno. Popila sam i malo soka. Od jedne cure sam čula da se smije jesti bijelo meso za post. Koja glupost. Ako post znači dan na kruhu i vodi, ne vidim gdje ima mjesta za bijelo meso. Ili meso uopče. Sve što je od životinja ne jede se u postu. Ali njoj je to rekao svečenik i ona mu slijepo vjeruje. Vjerovatno on ne voli post opčenito, pa se želi uvjeriti da ono što on radi nije protiv pravila, pa uvjerava i druge oko sebe da se meso smije jesti. Kakve mi ljude imamo u Crkvi.

Danas je bilo strašno hladno... A kažu da dolazi globalno zatopljenje... pih!