Misli Izgubljenog Uma
03.08.2009., ponedjeljak
Lunin put
|
Na klupi sjedi mladić. Iza njegovih leđa prolaze automobili, no on ih ne primjećuje. Ispred njega, morsko prostranstvo u tamnoj noći. Kao u transu, pogled mu je prikovan za igru mjesečine na valovima. Poput tisuća krijesnica sa Lune, svjetleće točkice iskre se i plešu, pojavljujući se i nestajući u skladu i harmoniji kakvu nikada nije vidio. Ili nije dovoljno obraćao pažnju. Sjedi, sam u svom svijetu, bez sluha, bez njuha, bez opipa. Kao da je na njemu sve mrtvo, osim očiju koje upijaju sliku, želeći je držati zauvijek. Čini mu se kao da bi mogao hodati po tom morskom putu od mjesečine. Pita se gdje bi stigao ukoliko bi se uputio njime. Što je na kraju Luninog puta? Pita se... Zatvara oči. Ustaje, uzima zalet, i skače preko ograde. Pada sve dublje i dublje. Širi ruke, i odjednom leti kao ptica. Leti iznad puta satkanog od rasplesanih točkica mjesečine koje poskakuju na vrhovima valova. Nježno se spušta, stopala mu dodiruju površinu mora. Osjeća prijateljsku hladnoću mjesečine. Polako, korak po korak, kreće se prema kraju puta. U daljini vidi svjetleće stepenice, kao satkane od paučine. Približivši se, primjećuje da vode do Lune. Na tren zastaje, no odmah kreće dalje. Želi vidjeti što ga čeka na kraju. Penje se, sve više i više, dok grad ispod njega nije tek jedno malo svjetlo među tisućama drugih na tamnoj površini Geje. Nastavlja se uspinjati, sve dok napokon ne dosegne Lunu. Osvrće se. U daljini vidi klupu. Polako kreće prema njoj. Sjeda na nju i promatra oko sebe. U daljini vidi Geju, sa bijelim oblacima koji polako kruže iznad kontinenata i oceana. Obuzima ga mir, duboko udiše svježi zrak i smije se. Otvara oči. Gleda na sat. Kasno je. Ustaje i kreće prema kući. Pokraj njega prolaze automobili, i on se vraća u svijet u kojem Lunin put ne postoji. Sutra... Sutra će opet putovati na Lunu.  |
