Epigrami radosnih pokojnika
Mojoj izgubljenoj boljoj polovici...
Ja sam prazna glazbena kutijica.
Glazba svira, vijak se vrti, ali balerine nema više.
Spakirala je kovčege i pobjegla.
Jadna mala balerina...
Preplašila se svoje neizbježne sudbine.
A bila je tako draga, slatka i bezbrižna...
Najviše od svega fali mi njezin osmijeh.
Smijala se kao milijun šarenih leptirića, uveseljavala je svijet svojom pjesmom.
Doduše, jeste bila pomalo djetinjasta i često je plesala kako bi drugi svirali, ali njen je ples bio čaroban.
Nosila je stalno bijelu baletnu haljinicu koja se, nekim čudom, nikad ne bi zaprljala
Znate li kako je teško gledati u praznu glazbenu kutijicu?
Mehanički kotačić se okreće, ne prestaje, ide dalje, a mala balerina odlazi u zaborav. Mrak ju je opčinio i otišla je tražiti drugu kutijicu u kojoj će nastaviti svoj ples. No, u niti jednu nije mogla stati, poput pepeljuge. Jedna joj je bila prevelika, druga premala, u trećoj se jednostavno nije osjećala dobro.
Tako je moja balerina ostala bez doma i duge je noći provodila plačući sama u parku, napuštena i izdana od svijeta. Zadnje što sam čuo o njoj je da se neko vrijeme prostituirala za bijelo na zagrebačkoj štajgi.
Volio bih biti siguran da će doći...
Da ću je vidjeti barem još jednom, poljubiti je i usnama je prisiliti da mi se vrati. Reći joj da je jedina balerina za mene i da se u moju kutijicu može vratiti kad god poželi. Reći joj da sam joj oprostio svaki ples koji je plesala za druge i ako ona oprosti meni živjet ćemo sretno do kraja života, poput ljubavnog para iz bajke. Ako se vrati, tražit ćemo zajedno posao nasmiješenih mladenaca na svadbenoj torti.
Ali ona ne želi čuti za mene. Više od izdaje svijeta povrijedila ju je moja vlastita izdaja.
Molim vas, ako vidite moju malenu, plastičnu ljubavnicu, javite mi.
Bez nje će kutija postati samo kutija, a glazba će, prije ili kasnije, prestati svirati...
