Svaki dan vidimo to u vijestima: „Starog učitelja je u razredu silovao ljutit učenik“. „Učenik 5. razreda izjeban je u guzicu i bačen u potok od bande srbočetničkih nasilnika iz 7.a.“ „Tinejdžerku sjekirom utukao ljubomorni otac.“ „Maloljetni delikventi kriomice odlaze na larchtreeparty.blog.hr, briju jaja i ubijaju roditelje!“

Nasilje i strah od nasilja navodno su stvarni problemi današnje škole.
Što možemo učiniti povodom toga?
„Hoćemo li postati snažni slijedeći škole koje su instalirale detektore metala na ulazima i uposlile čuvare da patroliraju okolicom? Hoćemo li postati pametni, kao one škole koje su provele programe za kontrolu ljutnje, miroljubivo rješavanje konflikta i slično??“; pitaju se u udruzi roditelja Korak po korak.





Nećemo jebeno ništa učiniti povodom toga, tako mi Boga i čeda mu iskasapljenog!
Zajednica koje svoje članove 'štiti' od nasilja nacionalnim i inim programima svjesno proizvodi društvo slabića, jadnika i pičkica.

Postoji sasvim opravdan razlog zbog kojeg postoji nasilje u školama – kako bi se djeca razvijala i odrasla u prave, sposobne ljude – gusare dapače. Mladi čovjek koji je svakodnevno prisiljen promišljati najoptimalniju strategiju obrane od neprijatelja ima jedinstvenu priliku razviti svoje intelektualne i fizičke sposobnosti do Bruce Lee proporcija (do jaja).

Nasilje je danas postalo sinonimom društveno neprilagođenog ponašanja, a takvim se ponašanjem prešutno smatra svako djelovanje koje remeti učmalu praksu ekonomske funkcionalnosti sustava i narušava krhku stabilnost istog.
Društvo nam naočigled želi jebati mater u usta i pišati u oko ukroćivanjem posljednjih zametaka istinske genijalnosti ograničavanjem i sputavanjem moći sposobnijih jedinki – u najranijim fazama duhovnog razvoja, dakle prije no što izniknu skrotumčići, sise i veći dio mozga.
Ovdje se tek nominalno i na prvi pogled radi o zaštiti fizički slabijih klinaca od starijih učenika - stereotipiziranih jednonogih ćelavaca iz viših razreda koji tuku nezaštićenu dječicu. Ne budite glupi kao kurac!
Zapravo se radi o tomu da se svekoliko fizičko i mentalno sukobljavanje svih (pa i najmlađih) pripadnika društva stavi pod jurisdikciju 'zabrinutog' sustava koji time legitimira daljnje uplitanje u odnose dotičnih te im nesputano nameće svoju retoriku moći i umače kurac u kolače.

Najbolji primjeri djece koji su imali sjebano djetinjstvo, a odrasli su u ultrapopularne superheroje su Batman, Conan, Mojsije i Chuck Norris. Jebote, što su oni sve proživjeli. Kad se sjetim samo…

Društvo svojim pičkastim akcijama i programima nastoji proizvesti i etablirati ograničenu konformističku sredinu neoliberalne pozicije u kojoj će se iznimni pojedinci izjednačiti s ostalim kretenima, pičkicama i ružnim ljudima, a sve radi postizanja 'jednake startne pozicije' za sve (a koja i sama služi za legitimiranje i reprodukciju postojeće moći u društvu, štono će reći – mriještenje pičaka). Na taj način postojeći centri moći legitimiraju uplitanje i potpunu kontrolu nad psihofizičkim razvojem mladih duša.




Zajednica to ne radi iz gorljive želje za izgradnjom boljeg društva ili nedajbože boljih ljudi (a pogotovo ne iz neke samilosti) već radi postizanja sasvim određenog cilja – perfidne ugradnje socijalno poželjnog mentalnog sklopa u neiskvarene umove koji doprinosi zadovoljenju vlastitih ekonomskih i inih potreba društva u cjelini.
Srednje i visokoškolsko obrazovanje nije više dovoljno učinkovito za samostalno opskrbljivanje tržišta efikasnom radnom snagom koja bi odgovarala suvremenim potrebama – čini se nužnim djecu odmalena trenirati konformizmu, kulturi nenasilja (još jednoj zamagljenoj sintagmi koja skriva mnogo, a ne otkriva ništa) i toviti prosječnošću koju dolaskom na tržište rada mogu iskoristiti kako vi povećali ekonomsku produktivnost i kulturnu reproduktivnost sustava te socijalno i financijski unovčili svoju jadnu egzistenciju male pičke.

Djeca se svakodnevno zatupljuju školskim kurikulumom prilagođenim pripremi za jednoobrazan život (i rad) u otuđenom društvu dok programi obrazovanja iznad svega cijene kvalitetu prosječnosti naspram uzdizanja iznimnosti (u bilo kojem ekstremu - i debili su ljudi).
Umjesto mijenjanja satnice te ukidanja i modifikacije nepotrebnih sadržaja iz školskih udžbenika, kao i strijeljanja neprofesionalnih nastavnika – društvo kreće u borbu protiv djece koja tuku drugu djecu. Jebem ja takvo društvo u prkno škrbavo.




Djeca koja tuku drugu djecu™ dragulj su u očima čovječanstva na umoru. Djeca su to koja će jednog dana odrasti u snažne gusare, moćne kraljeve, jebežljive vlasnike multirasnih harema, revne robovlasnike i alkoholičare (sve odjednom) te spasiti ovaj tužni svijet. Mi se zalažemo za nacionalni program promicanja nasilja u školama u kojem će se talentiranoj djeci sugerirati kako višak intelektualne i fizičke energije usmjeriti ka pokoravanju slabijih, zajebavanju debila, umijeću zabavljanja sa ženama, eksperimentiranju s opijatima, služenju na brodu iz 17. stoljeća i zen meditaciji.
Djeca se za vrijeme odrastanja trebaju osjećati nadmoćno nad drugom, intelektualno i fizički slabijom djecom; konstantno ih podjebavati cinizmom, tu i tamo ih prebiti na mrtvo ime, krasti im užinu, sakrivati inzulin i gasiti opuške na licu. Dugoročna korist je očita – djeca kojoj društvo ne sprečava ispoljavanje vlastitih sposobnosti bit će samouvjerena, snažna i mudra. Ostali će ostati na dnu kojeg reinkarnacijom kozmički zaslužuju. Ako dopustimo da se situacija obrne – svijetom će vladati isfrustrirani slabići, nemoćni i impotentni ljigavci i ulizice koji se čitav život provlače na račun drugih, fizički i duševno sposobnijih od sebe te će onda jednoga dana i sami donositi odluke i dekrete koji će braniti pičkice poput njih. I tako unedogled – dok čovjeka više ne bude, a preostanu samo pičke i mormoni.


Pogovor



Razočaravajuće je što se moderni ratovi ne vode više na morima ili u kavezima nego u školskim učionicama, na roditeljskim sastancima i sjednicama nastavnika. Bitke se odavno ne vode za žene ili predmete koji sjaje u mraku već za pizdarije, kurce, palce… i mozgove male djece.

Iznimnim psihofizičkim sposobnostima i ogromnom kitom obdareni muškarci oduvijek su bili miljenici suprotnog spola (i pokojeg pedera), a današnje društvo ovakvim programima želi sve potencijalne muškarce zadržati na razini dječačića te ih pretvoriti u metro-pederčine kojima je draže seruckati i čitati savjete u tzv. muškim časopisima nego se krvoločno ubijati, danonoćno jebati, piti i boriti za vlastite ciljeve. Tomu treba stati na skrotum i na njemu pošteno zaplesati!










NASILJE JE ZAKON - SLIJEDI GA!