Pokoreni Zlarin




Prolog
Vojno-gospodarska ekspedicija s namjerom osvajanja ovog, inače najvećeg, sredozemnog otoka krenula je iz Zagreba na Veliki četvrtak, dne 13.04. tekuće godine Gospodnje.


Kapetanov dnevnik



13.04.
Ukrcavši se u Šibeniku na derutnu morsku ljepoticu iz prošlog stoljeća - brodicu 'Tijat', odlučismo se na kobni čin; osvajanje broda pod svaku cijenu te preuzimanje komande iz ruku nekog polupijanog bodula za kormilom.
Ali Avaj! –odrekoh se osvajanja svijeta za Korizmu, a korizmeni abstinens još trajaše. Kleti usud i sudba! Pas i mater, Afrika i paprika! Odlučismo se pritajiti i čekati bolju priliku...








13.04., nešto docnije
Pri tajnom iskrcavanju u gradsku luku, moja II poručnica Snjeguljica Kiddo (inače vrsna poznavateljica Zlarina i njegovih ljudi), brzim pokretima mungosa pokazala mi je prominentnija (i.e. koja se kurče više od drugih) zdanja na otoku. Podigavši privremeni logor i isplaniravši 'Uskršnji napad', stavili smo šunku na kuhanje i pojeli porciju vulgarno oblikovane tjestenine, za snagu.




14.04.
Jutro je otpočelo laganim zajutrkom (i naknadno, trkom na WC). Odmarali smo jaja na terasi privremenog vojno-edukativnog kampa za preodgajanje mještana, a suhi vjetar s istoka (uvijek s istoka) šaptao mi je o skorašnjoj pobjedi. Stavio sam kapetansku kapu na ono što se u puku šaljivo naziva glavom i krenuo u obilazak Otoka sa Snjeguljicom. Pokazavši mi bogatstvo lokalne flore i biljaka ostao sam osupnut. Nije bilo gorila, ljama ni jakova, ali pregršt svakojakvih kuraca i palaca što gmižu i pletu mreže naveo me na niz egzistencijalnih pitanja. Da li smo sami u svemiru? Da li smijem hodati gol u prirodi? Da li je Alahu akhbar? Obično ili u pičku? Ne znam...



Snjeguljica me upoznaše s mjesnim pučanstvom, a prijateljstva koja sklopih ostadoše mi u mnogo ugodnom sjećanju. Šteta što je prosječna dob matorih mještana oko 60 pa prijateljstvo neće dugo trajati.
Postadoh na per ti s babom Mirom, otočkom mudrom ženom, iscjeliteljicom i brižnom majkom dvoje do troje djece. Upoznah svećenika katolične crkve, vlasnike lokalnih obrta, ribare i mornare, kurve i maslinare. Svi mi se jako dokurčiše i odlučih ih poštedjeti. Za sada...








15.04.
Sljedeći dan proveli smo u detaljnom planiranju napada na gradsko središte i luku, kako bi presjekli veze Otoka s ostatkom svijeta (u lokalnom dijalektu – 'sa Šibenikom'). Pomagaše mi vrsni stratezi, Kype i Suli. Prvoga imenovah svojim generalom, a drugi mi postaše ađutantnom. Ipak, te večeri Suli se satraše brutalnim činom ispijanja pola litre loze kobno udružene s bevandom. Avaj mladi Suli! Mislili smo je sve propalo i otišlo u kojekakve pičke materine. Sulijev Križni put od molića gdje se napio, pokraj crkve i groblja pa sve do našega kampa donio nam je sramotu. 'Jebeš osvajače koji ne mogu popit', reći će mještani. Jest da se oni međusobno jebu već stoljećima što se na njihovoj fizionomiji jasno i vidi, ali alkohol da ga jebeš dobro podnose.






16.04.
Uskršnje smo jutro proveli radno, ali čedno – baš kako bio mrtvi Isus od nas zahtijevao svojim krvavim ranama i suzom u očima. Zumba Zumba Zumba Zumba.
Kao budući vladari otoka morali smo se pojaviti na misi. Otkrili smo samo jedno – misa nema nikakve veze s misionarskim položajem! Zbunjeni i razočarani, pojeli smo hranu mještanima i udijelili pokoji šamar iz milosti. Oposejdonjeni mnoštvom živahnih impresija, napaljeni krenusmo u detaljnije istraživanje otoka kako bi eventualno našli neko blago.
Gusari se bave takvim stvarima.








17.04.
Osvajanje otoka službeno je otpočelo mojim činom stavljanja sunčanih naočala i vezivanjem crvene marame oko junačke čelenke. (Odabir naočala i marame, naravno, nije bio slučajan – otočani nikada nisu vidjeli sunčane naočale pa su mislili, vidjevši me, da sam njihovo davno predskazivano božanstvo; što se tiče marame – crveno je kod mještana 'zabranjena boja', boja koju nose samo komunisti i meduze). Okupivši privremene vojne jedinice Zlarin 1, Zlarin 2, Zlarin Sjeno-Slama i Zlarin Sir-Salama, krenuli smo u napad. Bojni poklič 'Turska' zaorio se malim mjestom, koje od otvaranja Fast-fooda prije nekoliko godina nije niti čulo niti vidjelo veće vojno-redarstvene akcije.



Dojurivši do luke zatekli smo prazan mol. Okrenuvši se, ne mogasmo ne zamijetiti opustjeli trg. Što je ovo, upitasmo se ('koji kurac?', reći će oprezniji). Da nije danas možda nedjelja? Ne zastajkujući da drkamo nasred ulice i pijemo vino osam tjedana, odlučismo istražiti neobičnu situaciju. Lutajući centrom grada (relativan pojam; sve je centar) mještane smo zatekli u vrlo nepristojnim pozama karakterističnim za friške leševe – naime u takozvanom stanju medicinske smrti. Kompletno lokalno pučanstvo drznulo se umrijeti baš u trenutku osvajanja otoka! Njihovog otoka!!! Krajnji bezobrazluk, pomislismo. Zaključih, ispravno i bez krzmanja o sebe i svoj kurac, da su otočani umrli od kontakta s stranim, krajnje prostim, malim bićima u zraku koji navodno uzrokuju kojekakve boleštine. Jednom sam čitao u novinama o tome. Imaju ih i romi.
Čak nam se gadilo jebati se s truplima. Skandalozno!






Epilog

Tako je osvojen Zlarin.
Naš čovjek na Otoku – Miško (kasnije prozvan Miško BesrajnoStrašni), proglašen je guvernerom Novog i Boljeg Zlarina.
Suliju je strogo zabranjen alkohol. Trenutno je na odvikavanju u samostanu sestara milosrdnica u Čačku. Slaže igračke za Kinder jaja (skrotume). Suli je, inače, musliman. On ima noge.
Kype se povukao iz vojne karijere i osnovao bend koji je obilježio brojne uspjehe na Dori i šire. Upravo se sprema za Euroviziju i turneju po Turskoj. U sretnom je braku sa splićankom Petrom i do današnjeg dana dvoji jesu li Splićani ljudi.
Kapetan i Snjeguljica postali su vladari Zlarina na kojeg su se rado vraćali sve do smrti. Na dan kada su umrli, bogovi su ih prenijeli na nebo i učinili zviježđem. Kapetan je bio ljama, a Snjeguljica patka. Kapetan je bio zgodniji. A tada su odlučili osvojiti svemir. Ali to je sasvim druga priča.



Neka nam živi Narodna Republika Zlarin!




Cpt. A. Blackadder



Moj kurac je veći od tvog tate