blagodarim godine
koje ispraćam kao vlakove
na peronima,
uvijek s neugaslom iskrom u oku
životinjam od početka svoje svjesnosti,
jer volim životinje
dlakave, čupave, divlje i pitome,
okate i buljokate,
ranjene i neprihvaćene
(ljudi su posebna vrsta)...
biljkarim u društvu vila i patuljaka
tu i tamo s nekim jednorogom
i često me odvedu negdje tamo
gdje samo boje ljubavi
i prelijepe tišine caruju
priznajem i knjigarim pomalo,
ali i sve manje,
jer mudrost ide
rame uz rame
i s godinama
i još uvijek,
da... još uvijek znam sanjariti,
dok me stvarnost ne poškaklja,
a ponekad i ćušne po obrazu
da ostanem pri tlu
ne znajući da sam ovladala
tom akrobacijom
biti na nebu
i dodirivati tlo zemaljsko
u isto vrijeme...
Tanja Repinac, 27.06.2022.
