slika: digital art
i tako ja
hodam opet sâm
po bulevarima i kuloarima sumraka
po hladnoći ostavljajući čak tragove,
da me primijete,
u svoj toj prilagodljivosti svega
što nisam ja
ušuškani u zagrljaje komocije
bez želje za pokretanjem
prema pravcu svjetla,
jer nije lako nositi breme
nije lako dlanove moje
ranjene dotaknuti
svi bi živjeli po svom
nekom savršenom planu
isključivosti svega
što može i malo na brigu potaknuti
bezbrižnost al dente
sjaj lažnih šljokica,
sjaj lažnog dobročinstva,
sjaj lažnih milodara,
dok smrznuti beskućnik
satima mrtav leži na pločniku
i nitko ga ne vidi,
osim mene
koji sam ga već postavio
na prijestolje ljubavi
koju nije imao
da...
opet hodam sâm
prepun želje,
da se darujem
beskrajno
otopim led sa duša,
zagrlim tužne,
poljubim ranjene,
dok moj šapat
i suzu u oku
samo anđeli čuju
i vide….
Tanja Repinac, 1.2.2022.
