slika: digital art
Koliko cirkuskih euforija,
pljeska ispod pulta,
onih, koji se skriveno smiju
svim mojim razapetostima,
jer Bog mora šutjeti
kad ga svojim bahatostima tlače,
Bog mora stisnuti zube
kada ga raščlanjuju, kloniraju,
mijenjaju mu obličje,
oblače u neke svoje trendove
brižno vodeći računa,
da se make up ne rastopi
pod prvim naletom suze pokajnice.
Ne pitajte me
koliko puta sam smio odmoriti
od svih vaših somnabulija,
od svih uplitanja
u vaše mreže laži
koje sam rasplitao,
a nove su se stvarale
prije, nego bih stare nestale.
Često, tako često sam
među vama šetao,
doticao toplim dahom
vaša pothlađena srca
i zalogaj po zalogaj
hranio vaše anoreksične duše
pokušavajući vam utoliti glad za ljubavlju,
uliti želju za milosrđem,
a često bez odjeka.
Kakav sam ja to,
nesavršen i nedorečen,
gospodar bez ijednog podanika,
maestro bez orkestra
i usamljenik bez pravog puta?
Čekam da me oslobodite
svega što nisam ja
i zagrlim vas u konačištu
gdje želje prestaju
i vaš prvi udah istine
krikom započne život bez kraja.
A do tada, pustite,
da počinem trenutak prije bljeska
u metrou užurbanosti tek toliko,
da vrijeme zaustavim
i uspavam netopire
bijesne zbog nadolazeće spoznaje,
da vječnost ima drugačije ime
i drugačiji smisao.
