Zastat ću na tren,
pred krajobrazom zjene,
i pustiti dušu
da upije sve sadašnjosti
dodirnute prošlošću
i tek okrznute budućnošću..
Zapjevat ću pjesmu
i zasvirati pred kordonima tamnim
pjesmu vječnosti,
pjesmu o toplim krajevima nebeskog Srca
gdje sjene slave svoje susrete
sa vlastitim suncem u sebi..
Zastat ću na trenutak
i zaboraviti na sve što pogled moj
odvlači od dubine,
zaboravit ću na trenutak
kako ću, gdje ću, s kim ću,
kakav je, kakvi smo,
ima li nade
ili nema..
Pretvorit ću se u kap rose
dotaknute suncem,
bez imalo žaljenja
što ću za tren
prestati i nestati..
Ja ću opet biti ja,
i nakon svih padova i uzdizanja
jednako ću sanjati odgledane ljepote..
Zastat ću,
tek da izvan svoje hvaljene čovječnosti
vidim sebe
zapisanu u partituri simfonije
koja je skladana
za cijeli univerzum istine,
a istina jest
da svi jednako rastemo
i dišemo
nitko manje voljen
niti više
pred pogledom
Koji Jest...
Zaustavit ću korak
i pustiti divljeg ata
da prođe kroz ogradu lažnih udobnosti
i sokolu koji nad sobom mrežu obzira ima
otvoriti dio neba..
Zastat ću,
i prekinuti lanac
baš-me-briga svijeta..
Možda će tek tada
sve tvrđave otvoriti vrata
i svi porušeni mostovi
izgraditi se opet..
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=108237
