zastat ću na tren (pred krajobrazom zjene)
Zastat ću na tren,
pred krajobrazom zjene,
i pustiti dušu
da upije sve sadašnjosti
dodirnute prošlošću
i tek okrznute budućnošću..
Zapjevat ću pjesmu
i zasvirati pred kordonima tamnim
pjesmu vječnosti,
pjesmu o toplim krajevima nebeskog Srca
gdje sjene slave svoje susrete
sa vlastitim suncem u sebi..
Zastat ću na trenutak
i zaboraviti na sve što pogled moj
odvlači od dubine,
zaboravit ću na trenutak
kako ću, gdje ću, s kim ću,
kakav je, kakvi smo,
ima li nade
ili nema..
Pretvorit ću se u kap rose
dotaknute suncem,
bez imalo žaljenja
što ću za tren
prestati i nestati..
Ja ću opet biti ja,
i nakon svih padova i uzdizanja
jednako ću sanjati odgledane ljepote..
Zastat ću,
tek da izvan svoje hvaljene čovječnosti
vidim sebe
zapisanu u partituri simfonije
koja je skladana
za cijeli univerzum istine,
a istina jest
da svi jednako rastemo
i dišemo
nitko manje voljen
niti više
pred pogledom
Koji Jest...
Zaustavit ću korak
i pustiti divljeg ata
da prođe kroz ogradu lažnih udobnosti
i sokolu koji nad sobom mrežu obzira ima
otvoriti dio neba..
Zastat ću,
i prekinuti lanac
baš-me-briga svijeta..
Možda će tek tada
sve tvrđave otvoriti vrata
i svi porušeni mostovi
izgraditi se opet..
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=108237
komentiraj (3) * ispiši * #
život, život, život...
Brak sa kartonskim kutijama
koje čuvaju bezbroj manjih kutijica,
otvaraš i otvaraš
traži se strpljenje,
dok žurno prsti drhtavi gube snagu,
pa shvatiš..ah da…
… ne stane unutra
veličina malenkosti
koju tek neki
nabadaju,
natucaju
ne mogu ni izgovoriti
jer ne znaju zapravo vrijednost životnosti
bez okvira
u kojem se snovi smiju surovoj javi
i ne boje se isukanog mača..
Pružaju ruke
žuljevite
bremenite,
prljave od zemlje
čak i pod noktima zemlja
ona čedna
ona divna, tvrda i opora
slatka i nježna na dlanu
kojoj šalješ srce
kada ti rodi cvijet iz sjemena,
kada ti daruje plod
odrastao na kapima znoja
od sunčeve žege
od pobjeglih oblaka
koji ne daju kišu
samo strepnju..
Veze bezveznosti
i slučajni maniri
koji okupiraju ljude bez šarma
nudeći tečajeve ljepote
nudeći instant srećke
za let bez pravog doživljaja
sa panoramom ideala
i knjižicom, vodičem za pogled
jer, slijepo vjerujemo
pilotima koji nas voze
i ne otvaramo oči,
samo slušamo,
i slušamo, i slušamo,
i živimo, i živimo, i živimo,
poput debelog napisanog romana
kojeg svi čitaju
a samo smo korice napravili
slova neka pišu drugi,
jer smo zaboravili kako se to radi..
Sutra ću ponovo,
diže se Ikar razbijene glave
gledajući prema suncu,
skupljajući sklepana krila
jer je shvatio
da vosak ne vrijedi..
Sutra će ponovo
dok zov opstanka
iz džungle prirodnosti
doziva naše srce
onakvo kakvo je bilo
u jutru bez ikoga
osim zrcala
i nas
u njemu odraz
tek propupale duše
spremne za ljubav…
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117197
komentiraj (5) * ispiši * #
