lanterna moje duše

ZAOBILAZIM KLIŠEJE

26.04.2015.

Zaobilazim klišeje
kao kapetan hridi
na pučini,
i bježim od plićaka
koje su naizgled dubine
dostupne mojoj lađi...

Zaobilazim,
moreplovac sam
bez vidljive karte,
koji ocean pozna
kao svoju dušu..

Začudnim pogledom djevojčice
svaki kamen sa dna
u svoj kovčežić spremam,
dok drugi zlato
drhtavim rukama premeću
i smiju mi se,
goneći neke svoje čežnje i težnje
bez nade u ispunjenje..

Morski sam vuk
izbrazdanog srca
i pjesme neke nepoznate
dok plovim, pjevam...
sirene na pramcu
mašu mi ljupko,
dok drugima oko pasa
vežu svoje lance,
jer pjev njihov
samo neki
mogu dušom doživjeti
i poslije svega
nebo dotaknuti..

Zaobilazim napućena mjesta
i luke,
gdje se samo prazne i pune
čaše bez dna
nekom oporom sujetom
bez okusa i mirisa..

Ulazim u oči oluja
dok drugi bježe u neka mirna mora
i beskrajno dugo svoje sidro drže
zarobljeno pijeskom..
Niti se kreću, niti pokreću..

A vrijeme, lopov bez pokrića,
drži njihov pravac
dok oni spavaju
životom bez sna...

Plovim,
sigurna u sve ono što želim
sa sobom ponijeti
kada mi barka zastane
jer snage za plovidbu
moje ruke neće jednom imati..

Pa opet, baš to,
što možda drugi ne žele ,
dat će mi snagu
tek da ljubav
do kraja ostvarim
i kući,
zadovoljna
opet se vratim..

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116288

komentiraj (4) * ispiši * #

PUTOVI... DRUMOVI... MOSTOVI

25.04.2015.

Kad putujem,
životom kao odrednicom,
(a nije prvi ni zadnji)
uvijek izabirem silaske
na stanicama,
gdje tračnice prestaju postojati,
gdje su poljupci kod rastanaka
jači od otkucaja sata
koji još čudom nekim
određuje vrijeme...

Tada silazim,
zaljubljena u mostove,
koji se iza drumova
sakrivaju negdje,
uvijek u magli,
u kojoj tek nazirem,
da su srušeni..

Uvijek tražim takve mostove,
ne bih li osjetila dodir rijeke,
kojom ću zaplivati
do prvog lađara
koji će se nasmiješiti
jer u istom pravcu putujemo,
prema obali
gdje čekaju oni
koje poznamo
oduvijek
od početka
kada bijasmo to š
to smo sad zaboravili
da jesmo..

Uvijek odabirem drumove,
kojima prolaze tek vjetrovi
i kiše ispiru tragove,
dok ja, uvijek nove pejzaže oslikavam
i spremam ih
u džepove mog trošnog kaputa,
ne bih li ih sačuvala
za nekoga,
koji me nakon dugog putovanja čeka
i sprema mi toplo srce
kad se vratim umorna
izdaleka...

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116173

komentiraj (2) * ispiši * #

MANDALE U PIJESKU

24.04.2015.

Crtam ih prstima prolaznosti,
uporno i uporno
na obali oceana,
gdje će ih valovi
za tren obrisati..

Pišem zapise,
izvučene iz davnih svitaka,
pergamenata, za koje sam bila sigurna
da će opstati a njih je vrijeme
pretvorilo u prah..

Ali u meni zapisane tajne
opstaju
i opet
na pijesku
pišem..

Tko će to pročitati,
i tko vidjeti,
kad plima već nadolazi?

Svemir, u kojem ona
koja me živi
nema imena,
a doziva me,
bezimeno i dotiče
svojom prisutnošću.

Mandale me vraćaju k sebi
i kotač života
pretvaraju u kormilo,
kojim sigurno upravljam,
dok luku i mirno more
za sebe
ne pronađem..

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116157

komentiraj (4) * ispiši * #

VENA AMORIS

12.04.2015.

Rađamo se..Putujemo..Istražujemo..

Neumorni putnici, svakim novim životom, silazimo na drugoj stanici.

Čini nam se, poodmakli smo već dobar dio puta, a onda shvatimo, da je cilj još daleko.

Pa ipak nastavljamo, ili pokušamo odustati.

Ali odustajanje ne doživljava duša u nama, i goni nas, gotovo gura naprijed, kada mislimo da stojimo u mjestu.

Ona je žedna, vječito žedna Izvora, kojeg slijedi, i napaja se, Izvora, kojem ljubavlju nazivamo.

Ljubav slijedimo, ljubav pokušavamo prvo naučiti, pa onda živjeti..

Ali spoznajama nedostaju riječi.

Jer, prvo je bila Ljubav, pa tek onda je progovorila glasom, snažnim, da su zvijezde zadrhtale, a opet, tako umilnim, da je čak tišina poželjela progovoriti, iako je nijemost njeno tkivo.

I tako, putujemo, slijedimo Izvor, vraćajući se ka oceanu..

Ponekad siđemo sa vlaka, hodamo bosi, po trnju i kamenju, pokida nam se haljetak, počnu nas šibati vjetrovi nemilosni, okreću od nas glavu, drugi, koji u toploj odjeći i novoj obući, prolaze mimo nas.

Ne znajući, da će i njima odjeća jednom biti pohabana, a cipele poderane.

Pa će sve baciti sa sebe.

Kada osjete miris beskonačnosti, i začuju šum valova oceana u daljini..

Pa ćemo goli i bosi, pretrčati još malo puta, koji će biti pred nama..

A onda provjeriti, imamo li u šaci, kristalnu esenciju bezuvjetnosti, poput malene suze, koju smo cijelo vrijeme, kroz ljubav, željeli spoznati i sačuvati.

Voljeli smo za sebe, voljeli smo kroz sebe, često tražili ono što smo dijelili, bar komadić toga nečega, što smo, misleći, iz srca darovali.

A srce je stalno šaputalo, da želi osjetiti potpunost, neuvjetovanost, isprazniti se do kraja, ne očekujući ništa za uzvrat.

Poput predivne livade, koja traži sigurne ruke kosaca, ne bi li bila prohodna i čista, za nove korake i nove uzdahe zaljubljenika.

Često smo se stavljali iznad onih najmanjih, misleći da samo mi znamo tajne bezuvjetnosti, i da samo nama pripada ta esencija ljubavi.

Dok nam se priroda smiješila, nudeći nam ponekad pred očima, ono što smo tražili: ponekad meku šapicu i vlažni nosić, naših ljubimaca, ponekad iskričavi osmjeh zaigranog djeteta, a ponekad, samo meki baršun rascvjetane ruže..

Uvijek smo bezuvjetnost tražili na krivi način.

Gotovo uvijek..

Da bi shvatili, u konačnici, da bez nje ne možemo stvarati nove svjetove, niti imati mogućnost, u njima živjeti.

Onaj, u čiji ocean ćemo zaroniti, prati nas od početka.

I pušta da shvatimo..nema iznad, nema ispod, kada se ljubi puninom, prvo se moramo isprazniti.

Razodjenuti.

Od svega poučenog i naučenog.

I voljeti sve istim žarom, bez razlike, i bez zahtjeva. Ne tražeći ništa natrag.

Jer, tek tada, svemir nam pruža čudesnu magičnu moć stvaranja.

Da..

Pogledat ćemo još jednom, jesmo li izgubili usput, dragocjenu esenciju ljubavi, otvoriti dlan, i baciti se u ocean, zajedno sa njom..

Rastočit ćemo se, kroz naše rasute stanice, poteći će istina, oivičena rubovima zlatne prisutnosti Stvoritelja.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=115815

komentiraj (2) * ispiši * #

LJUDI SA GREŠKOM

10.04.2015.

Šeću ulicom,
nasmijani,
kad je sve oko njih
smrtno ozbiljno,
i igraju se,
dobacuju loptu
koju im nitko neće vratiti,
i nije ih briga,
što ih nitko ne može pratiti,
u njihovom nenormalnom điru,
u njihovom,
kao djetetu nadošlom hiru...

U ovom tako urednom,
poslaganom sistemu,
gdje sve mora biti čisto,
poput svježe prebrisanog
bolničkog poda,
gdje sve na špagu,
sterilno,
nekim redom teče,
oni ulete,
poput komete,
rasture sve
tako brižno sastavljano,
dotaknu tlo
ustaljeno od predrasuda
i sve pred sobom
lažno i trulo
valovima
i nekim novim bujicama pometu,