Viola: Director's cut

Sjećate se Dumasove "Dame s kamelijama" i njenih bijelih kamelija tokom normalnih dana, a crvenih tokom onih drugih? Uz sva kazališna ostvarenja, striček Verdi se potrudio i da nam napiše operu koju vole valjda svi osim orkestralnih muzičara.

Eto jučer sam je prvi put stvarno pogledala, kako Bog zapovijeda, iz lože, a ne vireći iz rupe dok sviram milijunti put isti ton. Jer koliko god Verdijeve opere imale lijepih melodija, za svirati su ubitačne, a Traviata je vrlo vjerojatno najgora od svih.


Photo: HNK
Bijah tako jučer na nedavno novopostavljenoj "Traviati" u riječkom HNK, i stvarno sam se ugodno iznenadila. Jedva sam se natjerala da je odem pogledati (ipak sam je svirala mali milijun puta pa mi je lagano slabo od nje), ali na kraju sam ostala oduševljena. Kao kurtizana Violetta Valery nastupila je gostujuća solistica iz Graza Margareta Klobučar, koja je ispunila cijelo kazalište svojim glasom, ali i pojavom. Pravi rasni komad, duge plave kose, u sexy kostimu, a još i prekrasno pjeva, vjerujem da muškima u publici nije bilo baš svejedno. U svakom slučaju, Margareta, vrati nam se!!!

Orkestar je bio milozvučan kao i uvijek, i nije se na njima jako vidjelo koliko zapravo mrze Verdija :). Meni najdraža uloga u Traviati je uloga zlog tate, Germonta. Ma nije on zapravo zao lik, ali se svaki drugi dan odriče vlastitog sina iz raznoraznih razloga pa mi nije simpatičan. I u Zg i ovdje pjevao ga je nacionalni prvak Vitomir Marof. Redovno se oduševim slušajući ga kako pjeva svoju glavnu ariju (La provenza nekako..), a u ovoj režiji imao je i težak zadatak da ispipari Violettu što mu je izgleda teže palo ali se hrabro držao.

Najviše od svega me oduševila režija (za promjenu, inače mi je obično koma). Bravo i za gostujućeg redatelja J. Kicszu, scena je vrlo moderna, režija je taman toliko komplicirana koliko treba biti, i u svakom trenutku je zanimljivo. Čak ni prizor umiranja na kraju nije napravljen klasično (ona umre od sušice u krevetu), nego Violetta u halterima i bundi ode u svjetlost. Redatelju, vrati nam se i ti!

Kostimi su super, svi su ili u halterima (Violetta) ili u večernjim haljinama (zbor) tako da je stalno prisutan dojam raskoši. Scenografija je bazirana na pokretnim panelima i okrećućoj sceni, zbor mora da povremeno dobije morsku bolest :), ali je isto efektna.

I tako, jako mi se svidjelo, a pošto ovih dana više visim u kazalištu s ove gledateljske strane, vjerojatno će biti još nekih osvrtića.