Viola: Director's cut

Zovem se Viola, i ja sam kino-ovisnik.

Mislim da je nasljedno. Moj tata je u studentskim danima isto svako malo hodočastio u kino. Veli mama, ako se njoj nije dalo, išao bi sam. I mene je od malih nogu vodio često u kino, najviše u Kinoteku na crtiće.

Devedesetih sam počela sama-bez roditelja izlaziti u kino. Zagreb je tada imao petnaestak kino dvorana. Bila je prava umjetnost dobiti karte za neki hit film u kinu "Zagreb" ili "Europa". Redovi su bili veliki, a rezervacije nisu postojale, pa smo uvijek pri odlasku u kino morali imati i plan B pa i C, neki drugi film u nekom drugom kinu na koji bi stigli u slučaju da ne dobijemo karte za željenu predstavu. Izlazak u kino uvijek je bio doživljaj koji je uključivao brzanje od jednog kina do drugog, i sagledavanje svih raspoloživih opcija...

Na faksu smo se furali na štednju pa smo u kino išli isključivo ponedjeljkom u pet sati kad je karta bila najjeftinija. Koštala je 17 kuna. To je bilo interesantno pogotovo ljeti, kad bi u pet popodne ušli gledati "Egzorcista", izašli u sedam, a vani je još bilo sunčano... Strašni film bi odmah postajao manje strašan.

Na faksu u Austriji moja kino ovisnost morala je iz financijskih razloga malo mirovati. Sjećam se prvotnog šoka odlaska u multipleks od 12 dvorana, subotom navečer kad je karta najskuplja, što naravno nisam unaprijed znala. Karta je bila oko 120 šilinga ako se dobro sjećam. što je oko 60 kuna po osobi, a film je naravno bio sinkroniziran na njemački, što mi je totalno umanjilo doživljaj. Na sinkronizaciju se nikad nisam navikla. Kasnije sam shvatila da ako nemaš love u kino ideš utorkom ili srijedom, uz studentsku iskaznicu kad je karta 5 eura. I to isključivo u englesko kino, gdje nema ni titlova ni sinkronizacije. To se već moglo podnijeti. Imala sam jednog prijatelja koji je dijelio moju kino ovisnost, i moglo nas se svako malo vidjeti na nekom filmu.

Odkad sam se vratila u Zagabriju, ponovno prakticiram kino i svetkom i petkom, ali ipak trenutno najviše srijedom, odkad naš TeKom korisnicima daje jednu kartu besplatno. Barem neka korist od njega kad ga tak skupo plaćamo. Pokušavam se othrvati i onom šanku tamo u kinu, jer 20 kuna za Tacose im je ipak previše, dragi moji. A ovih se dana spremam isprobati i novi zagrebački multipleks, baš sam znatiželjna.

I tako, pošto doma nemam niti plazmu niti projektor, nikako ne dijelim mišljenje da je bolje film posuditi ili skinuti s neta, kino je ipak poseban doživljaj. Barem za mene ovisnicu. Čak i na moru obavezno obiđem lokalno ljetno kino. Najljepše do sada je kino na Bolu na Braču, s pogledom na more iza platna.

Evo, otkrila sam još jednu svoju "mračnu tajnu", a ako je netko za kino, znate gdje ćete me naći :)