Viola: Director's cut

Danas bih se malo osvrnula na temu podstanarstva, posto mi to postaje ponovno aktualna tema u zivotu.

I dragi i ja imamo već skoro sedam godina podstanarskog staža, nešto i zajedničkih. Prošli smo stvarno sve, od suterenskih rupa, stanova bez grijanja, sobe s grijanjem na lož-ulje koje se točilo na kanticu, wc-a na koji se moglo doći samo kroz balkon itd.

Kad sam izašla iz roditeljskog doma i otišla u Austriju na studij, bilo mi je samo bitno da imam gdje prespavati i gdje se otuširati. Izvan stana sam bila od 7.30 ujutro do 10 navečer, zato što sam na faksu imala cijeli dan osiguranu sobu za vježbanje, kao i kafeteriju i internet. Dakle, sve što studentu treba :).

No s vremenom sam ipak odrasla, moj stan mi je postao utočište i sve više vremena sam provodila doma. Kao što bi rekli u IKEI: Wohnst du noch oder lebst du schon? (u slobodnom prijevodu: Živiš li već ili samo stanuješ?). Sada od stana koji unajmljujem očekujem da ima funkcionalno grijanje u prvom redu (riječki stanovi su uvijek bili urnebesni sa svojim grijačkim "riješenjima"), zatim funkcionalnu kupaonicu i kuhinju, a onda dalje mirnu (ne bučnu :)) spavaću sobu, internet, povezanost sa meni bitnim sadržajima itd... Jasno mi je da takav stan ne mogu dobiti za 100 eura, ali naravno da si dečko i ja sa našim početničkim plaćama ne možemo priuštiti niti stan u urbanoj vili za 700 i više eura. Jednog dana kad nam se plaće ustale vjerojatno ćemo i sami skucati za stan odnosno kredit. Za sada smo dakle podstanari jer ne želimo živjeti u stanu kod roditelja, odnosno nemamo tako debele živce.
Tako smo odlučili i zato ne želimo slušati kako je netko živio negdje za puno manju lovu. Najviše se na visinu stanarina zgražaju oni koji još uvijek žive kod mame i tate ili kojima su roditelji već kupili stan. E pa nažalost, mi nismo te sreće.

Čini mi se da se kod nas podstanari smatraju na neki način stanarima drugog reda. Kad sam se uselila u stan u Rijeci, dežurna baba koja mora sve znati u zgradi me odmah došla pitati da li sam stan kupila ili iznajmila. Kad sam rekla da sam iznajmila, počela je sažalno klimati glavom... A zašto? Neki ljudi se nikad ne odluče na investiciju u vlastiti stan. Morat ću jednoga dana izračunati što te više košta u konačnici, nešto kupiti po današnjim cijenama kvadrata u Zagrebu ili plaćati stan. Ionako sam na kraju u tome stanu kao i u tome gradu ostala samo 8 mjeseci, pa čemu bi se onda bacala u takve investicije.Doduše kad si "svoj na svome" u svome vlastitom stanu smiješ raditi što hoćeš, imati psa, djecu, adaptirati, iznajmljivati, zapaliti ga čak....

Na kraju, zaključujem, biti podstanar je nužno zlo, ali kad je već neizbježno, treba to zlo učiniti što manjim i ipak si osigurati nekakvu kvalitetu života.

Kakva su vaša iskustva sa podstanarstvom?