Viola: Director's cut

Imate li tremu pred javni nastup, govor, prezentaciju?

E pa ja je imam. Nažalost, makar bi neki reki i nasreću jer je po nekim kriterijima trema pozitivna pokretačka sila. Blago tim nekima.
Tremu imam od puberteta, i od onda (a to su vec duge godine u pitanju :)) se svakodnevno borim da smanjim njen utjecaj na moj život. Sama sam si odabrala profesiju, nije me nitko tjerao, i sad se sa javnim nastupima susrećem gotovo svaki dan. Svaki dan se treba ponovno dokazivati, i sebi i drugima, svaki dan je stresan i svaki dan donosi nova iskustva.

Zapravo, ako pogledamo hladno i logično, muzičari ne bi trebali imati tremu. Trebali bi biti sretni što smiju u danom trenutku prezentirati ono što su spremali godinama. I u tom momentu trebali bi biti ushićeni i letjeti na krilima inspiracije. Ali! tada se javlja sumnja u sebe, strah pred lošom kritikom, strah pred osudom publike i kolega, i zeleno čudovište je ponovno napalo.

Trema nije ništa drugo nego stanje povećane budnosti, napad adrenalina na naše tijelo. Znate za onu primarnu reakciju na strah: "Bori se, ili bježi ili se pravi mrtav". Tako se mi koji nastavljamo svirati makar bi najradije pobjegli doma suprostavljamo toj praiskonskoj reakciji. Ako me vidite slijedeći put da se pravim mrtva a trebala bih svirati solo, eto vam objašnjenja.

Najgore razdoblje treme doživjela sam na Akademiji. Tada je to nekako bilo u modi, gotovo svi su sa ispita dolazili poluonesviješteni. Tresli smo se ko šibe i onda jedni drugima prepričavali naše strahove. Pokušali smo se protiv straha boriti persenima i praxitenima, ali uglavnom ne bi pomagalo jer je trema bila u našim glavama. Završili bi polunadrogirani, a ne bi svirali bolje. Ali profesionalci se zapravo ne bi trebali izvlačiti na tremu, shvatila sam tek kasnije.
Tada sam otišla u Austriju na studij i pala u ruke manijaku od profesora. Mučio me i vrijeđao na svakom koraku, a ja sam bila sve očajnija. Tada sam odlučila da mu neću dati gušta pokazujući mu da ga se bojim. Počela trenirati kontroliranje svojih strahova, i to je dovelo do toga da se i danas bojim, ali samo rijetki to primjete.

Danas poznajem mnoge tehnike samokontrole i opuštanja pred nastup, nekad pomažu, nekad ne, najbolji lijek je najtemeljitija moguća priprema materijala i kreativna vizualizacija nastupa unaprijed, a dalje, što Bog da.

U Njemačkoj je trenutno moda legalni doping prije audicije, jedan lijek koji je zapravo za srčane bolesnike, a zaustavlja nalet adrenalina. Tamo gotovo da nemate šanse proći audiciju ako se niste izdopingirali, jer su oni pod lijekom automatski u prednosti. A taj lijek se zapravo dobiva samo preko veze i može u nekontroliranim uvjetima izazvati infarkt ako se ne pogodi doza. Tako da se ja ne bi time igrala, makar i dalje morala vjerovati isključivo u svoju samokontrolu i onesvješćivala se.

I da, imam audiciju konačno. Držite mi fige, ali me ne pitajte kako je bilo!!!!!