Viola: Director's cut

Na muci se poznaju junaci, a prijatelj se u nevolji poznaje...

Puno sam o tome naucila u zadnje vrijeme. Netko ti glumi "prijatelja" i blisku osobu 6 mj, navede te da mu se povjeravas, pricas o sebi i svojim snovima, a onda ti kad se stvori prilika, zabije noz u ledja kad si najmanje ocekivao i kad si zapravo mislio da ce te bezuvjetno podrzati. Mozda u danasnje vrijeme nije dovoljno s nekim biti ljubazan, biti iskren, ne!, treba lagati iz svoje koristi i eventualno mu "dati" da bi se stvari poslozile u moju korist. Tuzno je to kako se ljudi razotkriju, tuzno je kako sam ja jos uvijek naivna.

A opet imas "prijateljica" koja mi kaze da sam razmazena, da ne moze stati na moju stranu dok ne cuje verziju gore navedenog "prijatelja". Naravno da je vise nisam nazvala....

A ipak, u moru takvih ljudi, nadje se i jedan iskren prijatelj. Koji mi je bio prijatelj i prije nemilog dogadjaja, i nakon, kojem nisam odjednom postala nepodobna, koji me nazove u 2 ujutro da me pita da li sam dobro ili placem ili se zivciram, da li mogu zaspati jer zna da ne spavam, koji stoji uz mene makar je to stetno za njega, koji me tjesi kad mi je tesko i smije se sa mnom kad mi je do smijeha. I ne, ne trazi zauzvrat nikakve seksualne usluge.

Hvala ti, prijatelju!