Viola: Director's cut

Svira:
Anhelo (Argentinske pjesme), tekst: Pablo Neruda (Pjesme o ljubavi i smrti),
Glazba, dirigiranje i glas: Jose Cura
(inserti iz fantoma u operi, nema veze s temom)




KAD UMREM (Pablo Neruda)

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju


Sonnet XCII (engleska verzija)

My love, if I should die and you should not,
my love, if you should die and I not,
tell us not to yield more ground to pain;
there are no limits to the pain we live through.

Dust in the wheat, sand in the sands,
the weather, errant waters, the wandering
winds, carried us like sailing grain.
We might never have found each other.

We give back that tiny infinity,
this prairie on which we met.
But this love, [love], has not finished.

And just as it was never born,
it will not die, it is like a long river,
changing only lands and lips.



Pravim se samostalna i cvrsta zena, a zapravo sam negdje duboko, citajuci ove stihove, i slusajuci ovu glazbu, duboko i nepopravljivo romanticna....
Zelim da mi dragi pjeva pod prozorom, da odjasemo u sumrak, da klekne na jedno koljeno i zaprosi moju ruku....
Uz ovakvu glazbi i poeziju, svi stavovi mene, kao nekakve power woman, padaju u vodu...... Ima jos nekih Nerudinih pjesama koje volim, i na koje cmizdrim ko tinejdzerka... Ali ipak, dok je tako, znam da zivim i da sam jos uvijek ostala ona djevojcica koja o svijetu nista nije znala, koja je sanjala princa, ali i karijeru :)))
Da li ce dosanjati i probuditi se sretna?