Hospitaliti klub 4. dio - cure se vratile u Amsterdam
Dakle, sve je prošlo dobro kao što je bilo i zamišljeno. Popodne smo prolunjale skrivenim ćoškovima Drave, Repaških šuma, jezera Šoderice, Bilogore….. Navečer smo uz večericu slistile flašu kutjevačke Graševine, vrtile CD-e hrvatskih grupa, pržile fotke na Cd-e..... i evo ti ponoći učas. Slijedeća 2 dana bile su kod mog dobrog prijatelja u Osijeku, kojeg su oduševile kao i mene, a i on njih. Dečko besprijekorno govori 3 svjetska jezika, jako je pametan, ima svoj stan, a k tome je i Jako Zgodan. Još jedan dan provele su u Požegi i sada su, nakon gotovo 2 mjeseca bauljanja po Hrvatskoj, već tjedan dana doma, u Amsterdamu, gdje, kažu mi, pada kiša, pa žale za našim suncem. Jedna od njih sada piše vodič po Hrvatskoj, e pa dobro nam došli Holanđani.
29.09.2005. u 09:06 | 7 Komentara | Print | # | ^Hospitaliti klub 3. dio - cure stigle
Dakle, stigle cure sinoć, u ponedjeljak oko 20,30, već pomislih da ih ne bude, ali stigle su, malo su se pogubile. A nije ni čudo, mrak padne već u 19,30, pa slaba rasvjeta i putnokazi i to je to. Uglavnom super su. Tessa ima 28 godina i trenutno putuje sa mamom svoga dečka. Gospođa je genijalna. Večera im se dopala, malo pečenog mesa u začinima na maslinovom ulju, pohani patliđani, krumpir-mahune salata a la "moja mama" i smo posoljeni domaći paradajz. Scugale smo i buteljku čileanskog bijelog vina, njam. Brbaljale o Hrvatskoj, gdje su sve bile, kamo još idu, pa o Nizozemskoj i Mađarskoj, a ispostavilo da su i one tamo bile u lipnju kad i ja, i tako začas je došlo vrijeme za spavanje. Hiihih, zaspah ujutro na posao. Nagovorila sam ih da ostanu kod mene dan-dva, jer je bljutavo vrijeme, pa neka uspore tempo i malo se odmore. Popodne ću ih malo provozati po tajnim i skrivenim putevima uz Dravu i Bilogoru, pa će tek sutra dalje, za Slavoniju. Možda ih uvalim kojem prijatelju tamo. Cure su fantastične, oduševile su me, prave Evropljanke...
Hvala svima na podršci.
Hospitaliti klub 2. dio - cure stižu
Cure mi stižu u ponedjeljak. Ovaj vikend se pretvorio u operaciju: čisti, peri, spremaj, glancaj, kosi, grabljaj...... Dobar "metak vrit" su mi dale. E da mi tako barem jednom mjesečno stižu gosti sve bi mi se glancalo. Interesanto je to, kako dok nam se netko najavi prvo mislimo kako treba sve doma urediti. U normalnim okolnostima, nedjelju baš i ne bi provela uz sauger i krpe. Srećom da sam jučer stigla pokosit travu jer mi danas cmulji kiša. Ustvari, još malo pa sam sa svime gotova.
18.09.2005. u 11:28 | 5 Komentara | Print | # | ^Hospitaliti klub
Postadoh, preko NET-a naravno, članom jednog od X hospitalii klubova. Ono, neka se nađe i moje ime. Kako puno putujem, poneko besplatno noćenje uvijek bi mi dobro došlo. Iako sam do sada preferirala hotele ili planinarske domove. No, pred neki dan dobim mailić od cure iz Nizozemske u kojem me moli smještaj za 2 osobe. Ona piše vodić kroz RH i treba joj smještaj u kontinentalnom dijelu na 1 noć. Super. Baš joj se veselim. Već smo se čule i telefonom. Drago me je da ću prvo nekoga ja ugostiti, a ne da za moje prvo hospitaliti iskustvo netko ugošćuje mene. I fakat dat ću sve od sebe. Pripremiti ću curama i večericu i doručak, iako se to zapravo od mene i ne očekuje. No, kako znam kako je to biti daleko od svoga doma i biti putnik u tuđoj zemlji želim da curama kod nas bude što ljepše.
15.09.2005. u 10:17 | 8 Komentara | Print | # | ^slijedi link
Idite na www.google.com, u pretraživač upišite failure (svi znamo što to znači) i pod prvi pojam koji google izbaci pogledajte što piše -:)), jaaaaako dobra fora! Nećete zažaliti.
14.09.2005. u 09:02 | 1 Komentara | Print | # | ^Drugi dan - Sarajevo
Jutro je. Iznenađuje me pogled kroz prozor. Gledam drito u skakaonice sagrađene za Olimpijadu 1984. godine. Ideš! Slijedi pakiranje, doručak i pokret za Sarajevo. Ali, eto ti nezgodacije. Razbili nam dva stakla na busu i maznuli 100-tinjak litara goriva. Dolazak milicije i čekanje. Nastavljamo sa 2 sata kašnjenja, tako da nam za guštanje Sarajeva ostaju samo 2 sata.
Stajemo kod Baščaršije, a onda kud koji mili moji. Baščaršija je zaista posebna. Niske kućice, trgovinice, suvenirnice, zlatarnice, slastičarnice. Žurimo prolunjati ulicama, kupiti neku sitnicu za ponijet doma i naravno na bureke i ćevape u svim oblicima.
Domaći stanovnici miješaju svoju jutarnju kafu. Rado bi ih fotografirala, ali poštujem ovaj njihov obred i odustajem. Htjedoh fotkati koju "Fatu", ali odustajem. Ili, se možda bojim da me ne bi naganjali.
Na kratko i žurno prolazim tržicom, glavnom ulicom, zirkam u izloge. Šteta što ne rade. Cijene su povoljnije, bilo bi ženskog šopinga. Lokalni dečki nude nam parfeme i cvike. Sve neke marke, ali odbijamo, mada nije skupo. Nažalost fulam neku crkvu čiji su mi se tornjići činili zanimljivima. Jurimo u ćevapdžinicu jer skoro idemo natrag doma.
Odabiremo Farhatovića, navodno najpoznatija lokacija. Naručujem veliku porciju u lepinji s lukom i koka kolu, što ispadne tipično zapadnjački. Domaći će naručiti porciju ćevapa u lepinji s lukom, te kajmak i jogurt. Eh, pojma nisam imala da to ide skupa. Nadvladala je proždrljivost i smažem još jednu malu porciju u istom stilu. Sad se već može izdržati 10 sati puta do doma.
Uz nekoliko kratkih stajanja i veselu atmosferu stižemo u Zagreb. No, našem „Polu“ ispraznio se akumulator. 3 dana strana registracija i upaljena svijetla, pravi humor za Zagrepčane. Nakon naguravanja auta gore-dolje smilovao nam se domaći dečko i osposobio našeg ljubimca, pa smo ipak još u nedjelju stigli doma sretni zbog prekrasno provedenog vikenda.
Maglić (2.386 n/m), BIH
Došao je vikend 02-04.09. Već prije 3 tjedna uplatih pohod na vrh BIH, Maglić i njegovih 2.368 m/n, što se već smatra visokogorskim planinarenjem. Informacija na netu gotovo da i nema, tako da je to pohod u nepoznato. Srećom, prognoza za vikend je jako dobra. Pokret je u petak u 15,00 sati, dakle odlazim s posla ranije. Ma, da, pa svaka faca u petak s posla nestane oko podneva. Stižem do Lisinskog, a ljudi već ima, što poznatih, što nepoznatih. Potrpamo se u bus i krećemo. Uf, fuj, put je duuuuuuug. Idemo preko Slavonskog Broda-Bosanskog Broda-Doboja-Zenice-Sarajeva i konačno nakon 8 sati vožnje stižemo u planinarski pansion na Igmanu.
Vlastiti krevet i čista posteljina oduševljavaju. Pansion ima i tople tuševe. Ujutro je ustajanje u 4,30. Dakle spavala sam svega 4,5 sata. Opet se trpamo u bus i vozimo 3 sata, pa se selimo u drugi bus, ajme kakav je to bus bio, 1945. mislim, koji nas vozi još oko 2 sata makadamom kroz nacionalni park do naše polazne točke. A, da usput se i zapalio, ali je vozač rekao da to nije ništa. Nema veze što su se ljudi otraga skoro pogušili i malo ugrijali tur.
Put prema vrhu je krasan. Na početku staza kratko ide kroz klekovinu. Čudi me što je većini stabala cijelim putem potrgan vrh, vjerojatno od snijega.
Priroda podsjeća na Alpe, ali je sve puno zelenije. U daljini se vide Durmitor i Prokletije.
Polako napredujem i za 3 sata sam gore, na Magliću bosansko-hercegovačkom. Odatle je pogled na Zelengoru, Romaniju, Jahorinu, Bioč, Volujak, Ljubišnju, a dolje se bljeska ledenjačko Trnovačko jezero. Uh, što je plavo i što bi se sad malo okupala, ali prvo se treba spustiti……
No prije spusta, slikanje na sve strane, za ručak ribica iz konzerve i onda pokret dalje. Idemo na drugi, crnogorski Maglić, koji je 4 metra viši. Nitko te ne pita za dokumente, iako se prelazi u drugu državu. Staza je lagana, ide hrptom, kao šetnja prostranom livadom samo na 2000 m/n i prekrasnim vidicima.
U daljini, ispod nas svijetloplavo Pivsko jezero. Sam spust na Trnovačko jezero je oštar, skoro pod 90 stupnjeva i nimalo ugodan. I traje čitavih 2 sata. Samo jezero je glečerskog porijekla, nalazi se na oko 1500 m/n i smatra se jednim od najljepših jezera Dinarida. Gotovo su mi do dolje otkazala koljena. Na jezeru neki se kupaju. U daljini se čuju krave. Vidimo i pastire koji tu žive. Prizor je idiličan i vrijedi truda.
No kako je već 5 sati, treba ići dalje, jer ovdje se mrak brže spusti, a za hodati ima još oko 2 sata, što niz, a što uz brdo. Nakon 30 minuta od jezera dolazi se do Suhe Jezerine i nesvakidašnjeg prizora. Gomila polomljenih stabala, a brdo golo. Lani ih je odvalila lavina. Sad vidim da nije lako biti drvo.
Put dalje vodi uzbrdo, kroz šumu, uz samo podnožje Maglića, ali na oko 1700 m/n. Oko 19,00 sati, pred sam zalaz sunca, a zalaz je bio prekrasan, rozno-crvenkast stižem na Prijevor gdje čeka naš „Peđa turs“ za nazad na Igman.
Ponovno duuuuga vožnja. Stižemo nešto poslije ponoći, a čeka nas juhica, bosanski lonac, salata i kolač. Dobra nagrada za sav današnji trud. U krevet se trpan oko 01,00. A sutra je na rasporedu Sarajevo.
.....
Žurim se dovršiti projekt na kojem radim da bi ulovila malo vremena i opisala moj prošli vikend, odnosno penjenje na najviši vrh susjedne nam BiH Maglić (2386n/m) te na susjedni, također nazvan Maglić - vrh u Srbiji i Crnoj Gori, na koji smo došetali bez kontrole putnovnica :), te posjet Sarajevu, Baščaršiji i čevapdžinici. Ne moram niti napominjati sam se prejela čevapa i bosanskog lonca i ispucala skoro 300 fotki. Ajd, idem da se vratim!
07.09.2005. u 08:38 | 1 Komentara | Print | # | ^
