Drowning in my dreams...

nedjelja, 30.07.2006.

Izgubili smo

Vjerovala sam u tebe...dala sam ti priliku...čekala i čekala da je iskoristiš...
Svaki je put lopta otišla u out...a ja ti je dodala natrag u ruke...
Opravdavala sam svaku tvoju grešku...ponovno, i ponovno...opravdavala tvoje kiksove nekim nerealnim razlozima...
Hrabrila te i poticala u nadi da ćeš jednom pogoditi bar obruč!
Ma...fulao si cijeli koš...I to ne jednom...Ne samo jednom...
Nisam odustala...nisam...Nisam željela dići ruke od tebe! Opravdavala sam tvoje gluposti...tolerirala tvoje ispade...Dala sam ti zavidnu minutažu...zavidnu...1440 minuta dnevno!!!
Neopravdano...posve neopravdano...ali bila bih ti dala i više...da je bilo moguće...Jer...ni ovo ti nije bilo dovoljno...
Vjerovala sam u tvoj talent...bezgranično sam vjerovala...i vjerovala da ćeš prije ili kasnije shvatiti...koliko je malo potrebno, da utakmica bude dobivena...Koliko je malo potrebno...da iz ove igre izadjemo kao pobjednici...
Krv...suze...i znoj...proliveni...da!!! Ali prolila sam ih ja...a ne ti...
Nisi se želio potruditi...koliko sam god vjerovala...koliko sam god i druge nepošteno držala po strani...Ti...ti si bio taj...koji je dobio priliku...Svaku priliku koju sam mogla pružiti...Svaku loptu što sam je mogla dodati u tvoje ruke...
Onome koji je zračio sigurnošću...doduše lažnom...i koji je zračio toplinom...doduše hladnom...i koji je bio toliko sličan, a toliko različit...onome...što sam vjerovala da jesi...
Imali smo različite vizije...različitu taktiku igre...
Jednostavno...nisi shvatio...Možda nisi želio shvatiti...
Uvijek ti je bilo draže igrati po tvom...makar to značilo da moramo izgubiti...oboje...
Po posljednji put dodala sam ti loptu...Zatvorila oči...sklopila ruke i tiho se pomolila u sebi...Zadržala sam dah u trenutku koji je mogao promijeniti sve...
Otvorila sam oči...
Promašio si...
Ponovno si promašio...
Ovaj puta...po posljednji put...
Nema više opravdanja...nema više prilika...nema više greški...
Nema...
Razočarao si me...
Sad sjedni na klupu...

Sretan ti rođendan...

U igru uvodim novog igrača...

30.07.2006. u 22:54 • 34 Komentara • Print • #

petak, 28.07.2006.

Trenutak slabosti

Ponekad je teško biti sam...Osluškivati preglasne zvukove tišine u vlastitoj glavi...boreći se s bujicama nekih davno izgubljenih, zaboravljenih trenutaka, i novih...brutalno bolnih...slivenih skupa u rijeku tuge što kola našim žilama...cijelim našim bićem...i tek ponekad...u najslabijem trenutku...onom otkanom od nade i snova...uništenih...satranih...izigranih...krene slanim kapljicama napuštati biće napaćeno šalama života...kako bi napravila mjesta nekim novim rijekama propuštenih trenutaka...neopravdane nade...bezvrjednih osjećaja...tom slanom teretu što čeka da se čaša ponovno napuni do vrha...ponovno...i ponovno...

A kako samo malo treba da se rijeke tuge pretvore u bujice radosti...
zaista...koliko malo...
naizgled...
tako malo...

28.07.2006. u 04:56 • 20 Komentara • Print • #

utorak, 18.07.2006.

Djelić koji nedostaje...

Pronašla sam ga...jednoga dana...Sasvim slučajno...neočekivano...Komadić sebe koji oduvijek tražim...Pronašla sam ga...i odmah ga prepoznala...
Da...bio je to on...bio je pravi...znala sam to čim sam ga ugledala...I čim sam ga dotaknula znala sam...da ga ne smijem pustiti...Gledala sam ga...satima...satima...satima...samo nekoliko centimetara od sebe...Tako blizu a tako daleko...Gledala sam ga nepomično...A tako sam ga željela osjetiti...Tako sam ga željela zagrliti...udahnuti...sjediniti se s njim...ispuniti prazninu...i postati potpuna...Po prvi put u životu...Po prvi puta...potpuna...Nisam mogla skinuti pogled s njega...Jer bio je sve sto sam ikad tražila...Sve što mi je ikada nedostajalo...Onaj djelić mene što je bio neispunjen...Sada je bio tu...I on je dorekao svaku moju riječ...nadovezao se na svaku moju misao...osvojio je svaki moj pogled...raznježio svaki moj osjećaj...ubrzao otkucaje moga srca...probudio usnulu maštu...potaknuo zaboravljenu sreću...On je bio taj koji me razumio...razumio je sve...jer bio je isti...Bili smo isti...poput dijelova jednog tijela...jednog uma...jednog bića...Nekad davno razdvojenih iz neznanih razloga...Možda zato da bi se jednom...u vječitoj potrazi za onim nečim...ponovno sreli...povezani putevima života...putevima sretnih slučajnosti...ili sudbinskih niti...
Poželjela sam ga uvijek imati uz sebe...nositi ga u svome srcu i u svojoj ruci...posvuda...poput cvijeta...toliko rijetkog i posebnog...za mene jedinstvenog...
Željela sam čuvati njegove latice...grijati njegove korijene...gasiti žeđ u njegovim žilama...Biti njegov štit od vjetrova...kiša...oluja...gromova i valova...Njegova je bol punila moje oči suzama...A njegove suze...skrivene od svijeta...željela sam zauvijek izbrisati...
Željela sam ga štititi cijelim svojim bićem...kao dio svoga bića...Kao onaj djelić...Djelić koji nedostaje...
Gledala sam kako odlazi...
Željela sam pružiti ruku...Pružiti ruku i zaplakati...Vrati se...vrati mi se...vrati se...molim te...vrati se...toliko sam te tražila...vrati se...toliko sam ti se nadala...vrati se...toliko si mi falio...nisam ni znala koliko si mi falio...vrati se...toliko mi fališ...svake sekunde sve više i više...vrati se...vrati se...Željela sam mu potrčati u zagrljaj...željela sam ga zaustaviti...osjetiti...provesti vječnost u tom zagrljaju savršenstva...topline...i potpune ispunjenosti...Ali...progutala sam suze...I bol ostavila doboko u sebi...U onom najmračnijem kutku...Jer on ga nije smio vidjeti...
Nasmiješila sam se...Nasmiješila se i poželjela mu sreću...Iskreno...najiskrenije...od srca...Poželjela ostvarenje njegovih snova...Ispunjenje njegovih ambicija...Nasmiješila se u nadi da ću možda jednom moći postati dio njih...Postati onaj djelić koji nedostaje...Onaj djelić koji njemu nedostaje...Ali samo ako on to bude htio...
Ništa ne tražim...ništa ne zahtjevam...Ništa mu ne želim uzeti...Želim mu samo dati...Dati mu sve...Sve što ikada zatreba...I onaj osjećaj...Osjećaj potpunog...savršenog...dorečenog...
Nema više boli...nema više pitanja...nema više tišine...ni straha...ni praznine...
Ovdje sam...samo se vrati...
Udaljio se od mene...korak po korak...polagano...nečujno...osvrčući se...uputivši mi osmjehe i pozdrave...''Srest ćemo se...''
Praznina u meni bivala je sve veća...A tišina...tišina...tišina...sve glasnija...
U meni je vrisak zaglušio sve ostale misli...vrisak koji je tražio njega...zaboravljajući sve druge...prekrivajući ožiljke prošlosti...onim novim...najbolnijim...na onom mjestu gdje je ponovno otrgnut onaj djelić koji sam tražila...onaj djelić koji mi je nedostajao...onaj koji sam našla...i onaj koji mi još nedostaje...
Čekam ga...čekam...i čekam...danima...gušeći suze jastucima...bolesna od nervoze...u strahu od još jedne velike neslane šale života...Još jedne igre kojom me život ponovno želi gurnuti na dno...
Ali ne dižem ruke...
Ne mogu...ne želim...i neću...
Previše mi značiš...i predugo sam te tražila...Predobro me znaš...i ja tebe znam...znam te...iako kratko...poznajem srž tvoje prekrasne duše...
I ne mogu te otrgnuti željama...Ovdje si...iako daleko...ovdje si...i iako je tvoje mjesto prazno...ispunjeno tišinom...bolom i strahovima...čekam te...
Čekam da ga ispuniš upravo onim što sam tražila...
Onim što nikada neću moći objasniti...
Ali onim što možeš razumjeti...
Ti možeš razumjeti...
Jer ti si taj...
Onaj kojeg sam tražila...
Onaj djelić mene...
Koji trebam da bi bila potpuna...

18.07.2006. u 03:22 • 49 Komentara • Print • #

petak, 14.07.2006.

Izazov života...

Od svih teških stvari u životu...od svih boli, patnji...razočaranja...najteže je shvatiti njihov smisao! Najteže je shvatiti razlog...
Ponekad je nemoguće otrgnuti se od svojih snova...snova toliko dalekih i nedostižnih...Snova koji nas mogu ugušiti...koji nam ne daju naprijed...koji streme budućnosti...a sve nas više vuku u prošlost...
Svijet je okrutno mjesto...a život okrutna igra...
Igra u kojoj nas svaka nova pobjeda izdiže iz mraka svakodnevnih razočaranja...koja nam daje polet, nadu i novu snagu...i koja nas svaki put iznova i iznova ruši u dublji i teži očaj...
Očaj saznanja da je svaka od tih malih pobjeda samo način da nas jos teže i okrutnije gurne u teški svijet realnosti! Svijet u kojem stvari nisu onakve kakvima bi željeli da budu...
Bajke ne postoje...Iako još želim vjerovati u njih...
Živim u svijetu od sapunice...i još uvijek ne želim razumjeti...ne želim prihvatiti okrutne činjenice života! Ponekad nema drugog načina nego...čekati...
A čekanje mrzim više od svega...
Propuštene prilike...propušteno vrijeme...propušteni iznimno dragocjeni trenuci...s iznimno dragim i posebnim osobama...koje nam izmiču...i koje moramo pustiti...koliko god to teško bilo...
A vrijeme...vrijeme je neprijatelj...i vrijeme je saveznik...
Ovisno o tome kako ga iskoristimo...
Živim u strahu...u strahu od propuštenih prilika...
Ne bojim se izazova...
Jer svaki je propušteni izazov propuštena prilika...
I volim život...
Koliko god on težak i okrutan bio! Ne igraj igru ako nisi spreman ponekad izgubiti...
Porazi i pobjede...u omjeru koji nam može biti mrzak...ali nikada nam neće biti previše...ne onoliko koliko ne bi mogli podnijeti...
Znam iz iskustva...
Jer moje je srce toliko puta boljelo, toliko se puta i teško lomilo...ali...još uvijek je tu, još uvijek u meni...kuca...i znam da je tu...
Osjecam ga...jer boli i sada...i boli sve jače...ovaj puta kronično...
Ali tako znam da sam živa...I dok sam živa neću se prestati nadati...
I nikada neću bježati...
Svakoga dana upijat ću nove zrake izlazećeg sunca...puniti baterije pozitivnih vibracija...i u trenucima poput ovoga sada...izvlačiti te dragocjene čestice sunčeve prašine...I sjajem duginih boja u očima...bosa ću trčati livadama...i uz more...i ispod mjeseca...
Život...akcija...izazov...ljubav...i nada...Nada u ispunjenje snova...
Jer želim vjerovati!!!
I vjerovat ću...vjerovat ću...dok sam živa...
A srce...ono neće puknuti...izdržat će...Liječit ću ga česticama sunčeve prašine...I malim...jednostavnim...dragocjenim...prekrasnim životnim sitnicama...i blagim riječima...riječima potpore dragih...
Budite moji saveznici...