četvrtak, 16.10.2008.

Kako svi pišu o skoliozi bilo bi uredu, da i ja, bivša skolioza, napišem nešto o povjesti i sadašnjosti svoje skolioze. Kao što možda znate skolioza je moja "prijateljica" od moje šeste godine. Otkrivena mi je na sistematskom pregledu u prvi razred. Tada sam na preglede išla u Osijek kod doktore Zelića. Na početku sam odmah imala 21 stupanj i dobila ortozu (aparat koji pomaže ispravku). Tako sam išla na kontrole i moja skolioza se pogoršavala. Nisam ni bila svjesna što je to. Sve silne kontrole su mi bile normalne. Tek u mom trećem razredu znači u mojoj devetoj godini poslana sam kod profesora Kovača. U to vrijeme sam imala 42 stupnja. Išla sam na kontrole, ortoze su se mjenjale i zamislite promjenila sam čak 7 ortoza. hehe...Jako puno..Moram priznat da nisam bila baš redovita u nošenju, al i da jesam nebih ništa promjenila. Tako sam na listu čekanja stigla negdje sa 11 godina. Moja skolioza se vidno pogoršavala. Operacije se nisam bojala ni u jednom trenutku. U jednom danu se to promjenilo, zapravo nisam imala strah, ali nesigurnost. Toga dana kontrola je bila kao i svaka. Profesor me pregledao i nakon nekoliko trenutaka gledanja u moja leđa zaključio je da pod hitno moram na operaciju. Uz to spomenuo je da imam 92 stupnja i da će mu to biti teško operirati bez halotrakcije. Iako nisam prvi put čula tu riječ, prije nam ju je spominjao, bila sam uplašena. Tada su usljedile pretrage i sve ono što je potrebno za operaciju. Naravno moji znatiželjni roditelji odmah su na internetu tražili halotrakcija, da bi se informirali što je to. Nisam imala internet kako bi ja sama mogla tražiti, ali kada sam god bila u mogućnosti posjećivala sam Ivanin blog i čitala novosti u svjetu skolioze. Taj blog me toliko pripremio, da neznam kako da pokažem zahvalnost osobi koja ga je napravila. Da nastavim. U bolnicu sam došla pripremljena zahvaljujući tom blogu. Primljena sam 24.4.2007. godine. Bila sam zbunjena. Kada sam došla obukla sam se u piđamu i sestra Božica me je odvela da mi obrije dio kose kako bi mi mogli prišarafiti halo. Inače, za one koji neznaju halo je obruć koji ti pričvrste na glavu. Točno se sjećam kako mi je sestra Marijana dala inekciju za smirenje. Kada sam dobila halo na glavu sve je ostalo bilo lako. Dva dana sam bila na privikavanju i onda sam dobila prvi uteg. Utezi pomažu pri rastezanju kralježnice, a ja sam morala dobiti pola svoje tjelesne težine 21 kg. Dani u bolnici su bili lijepi. Upoznavala sam puno ljudi. Prvo sam upoznala Natašu, pa Ljiljanu, pa Ines, pa Herminu, Ivonu, Elu, Saru- Elenu, Anu... I još puno cura. Sad se trenutno nemogu sjetit. Sa onima kojima sam bila duže bolje sam i upoznala i više zavoljela. Neću nikad zaboravit naše partyje, naša ludovanja. Jednom smo Ljiljana, Ivona, Ela i ja naručile pizzu tj. Tomo nam je naručio. Ma bilo nam je predobro. Da se vratim na Ivanin blog. Na njezinom blogu najviše mi je pomogla Elina priča, a zamislite ta ista Ela je bila u isto vrijeme u bolnici kad i ja. Dan operacije bio je 22.5.2007. Operacija mi je trebala biti 21.5. al je bila odgođena. Taj dan sam bila u bedu jer samo znaju oni koji su proživjeli kako je cijeli dan biti bez hrane i vode na samoj infuziji. Vjerujte mi, grozno. Tako sam operirana i nažalost nije mi uklonjena cijela skolioza nego samo gornji dio, a za doljnji još nosim ortozu. Ti dani mi nisu bili najlijepši jer nisam mogla iz kreveta osim kad me fizioterapeut Damir nije odspojio od aparata tj. drena. Nisam se osjećala naj bolje. Nisam ništa jela i svaki dan sam povračala. Doslovno sam živjela na infuziji. Nisam ni pit htjela jer mi se sve gadilo. Svakodnevno sam bila na tramalima i knavonima, ali je i to prošlo. Još i sad mi se guza oporavlja od 30-tak inekcija koje sam primila..hehe... Najlijepši osjećaj je poslije operacije napokon stati na noge nakon mojih 30 dana u kolicima i krevetu.
Kući sam jako željela, ali na dan kada sam odlazila kući željela sam još ostati. Poćeli su mi faliti. Bili su kao moja obitelj. Najviše sam se zbližila sa sestrom Zdenkom i Matijom. Matija nas je svakodnevno nasmijavo i osjećali smo se sretno, čak i kad nam se plakalo.
Taj boravak u bolnici nikada neću zaboraviti pogotovo sve one prekrasne stvari. Bolnica je bila moj dom čak 42 dana.
Puno pozdravljam i zahvaljujem na uljepšanim danima Matiji, Tomi, Sestrama, Damiru ( kojeg smo zezali jer nismo htjeli vježbat), svim mojim prijateljicama i svima koji imaju skoliozu ili su bivše skolioze. Volim vas sve.

P.S.-Nemojte se ljutiti što sam napisala tako dugaćak post...

Malo slika:
moje curke



Ja poslije operacije:


<
Matija i Ljilja:

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.