Zagađenje

Samo da vam se požalim.
Večer je. Dan nije bio loš. Svašta sam uspjela obaviti. Dobro sam. Na kraju natočim čašu pive, onu sa stalkom, dižem naslon za noge i zauzimam pozu koju zovemo "Ah-poza". Palim TV. Vrtim malo vamo tamo. Privuče me Koncert na Prisavlju. Slušam na TV-u Zdenku Kovačiček. Vesela starica, živi optimizam. Inspirativno. Orkestar bomba. Ona mani osmjehe. Ne možeš se ne osjećati dobro. Čekam da počne filmić. Naslov obećaje laganu zabavu. Još malo pred TV-om pa u krpe. Sutra je novi dan. Nemam razloga strepiti hoće li biti dobar. Bit će dobar. Sve je dobro
Dok čekam film, prčkam po laptoru i usput slušam Zdenku.
Kliknem Index.hr, kliknem jutarnji, pa večernji, pa glas. 24 sata. Nigdje vijesti, ali svuda strašni naslovi. Strašni u smislu straha. Izazivaju strah. Jezu. Grozu. Opisuju strahotna mučenja, iživljavanja, zlodjela, krvoprilića, masakre. Kao da se natječu tko će gore, stravičnije, gnjusnije, groznije. Krvavije. Tragičnije. Tu i tamo sličice golišavih cica i guzica, tu i tamo nevažne priče bez sadržaja koje su tu da ti zauzmu mjesto u glavi, tek toliko, da ne misliš ništa. Naletim na par napisa protiv epidemioloških mjera. Podižu mi gnjev. Pa jedan naslov o novom soju virusa. Podiže mi strepnju. Zatim veliki tekst o željezničkoj nesreći od prije štajaznam sto godina u kojoj je poginulo stotine ljudi. Osupnu me jezivi detalji. Vrlo slikoviti. A ja vizualni tip. Sve što pročitam vidim u glavi. Same se stvaraju živopisne slike. Vrtim filmove.
Kao da me ubolo. Bolno. Udahnem i ne mogu ispustiti zrak Ostanem tako sa udahom između vriska kojeg ne smijem ispustiti i bolnog uzdaha koji je zapeo. Bilo bi neprimjereno vrištati u ovo doba noći.
Diže mi se kosa na glavi. Prolazi me jeza. U želucu navali mučnina. Gadi mi se. U prsima zaleđen vrisak, srce mi jako lupa, u glavi magla, muti mi se.
Kog sam vraga otvarala taj glupi laptop. Kog vraga otvaram stranice s vijestima kad znam da tamo nema vijesti. A baš sam se dobro osjećala. I dodatno me razveselila muzika na Prisavlju.
Što mi je trebalo surfati po vijestima? Psujem u sebi, psujem im sve po spisku. U sebi.
Ispiranje mozga. Zagađivanje mozga. Osjećam se zagađeno.
Da nisam takva kakva sam, povjerovala bih im da je svijet zaista prokleto loše mjesto. Ovako, samo mi se okreće želudac. I tresem se. I ježi mi se koža. I lupa mi srce.
Kog vraga oni to zovu? I zašto?
Pomislim, to je valjda neki trend. Tako sad novine pišu. Okrenem slovensko Delo. Pa krenem redom klikati novine kojih se uspijem sjetiti na postoje. Kurier, Times, Il picollo, Deutsche Welle, Sueddeutshezeitung, Corriere ... Vidiš, nigdje nema ovakvog zagađenja etera hard-crnom kronikom kao kod naših. Nigdje!
Zašto?