16

utorak

listopad

2018

Kakve veze imaju ljudi sa zaleđenim licima i kiretaže s lokalnom ansestezijom

Jeste li primijetili kako su ljudi u tramvajima neraspoloženi? Kako su smrtno ozbiljni, ljutito zamišljeni, nesretno zagledani u prazno. Jeste li primijetili kako su im oči prazne. Ne samo odraslima, nego i djeci, i tinejdžerima.
Jeste li bili osamdesetih u tramvajima? Sjećate li se kako su ljudi pričali glupave viceve, zaneseno pričali, kako su im oči žarile? Sjećate li se kako su djeca bila vižljasta, kako su se tinejdžeri ljubili po parkovima, kako su hodali ulicom i držali jedno dugome ruku u zadnjem džepu na hlačama (zapravo, držali su jedno drugog za guzicu) . Sjećate li se kako su kumice pocikivale i smijale se na sav glas. Kako su muškarci zviždali za zgodnim ženama, kako su im iskrile oči?
Sjećate li se kako su po raznim domovima mjesnih zajednica, vatrogasnim domovima , zadružnim domovima pjevali ljudi starogradske pjesme i Kad moj brod plovi plovi, i Ovo je naša fešta i Beži Jankec? Sjećate li se?
tko je nama ukrao sve te osmjehe i sve te gluparije koje život čine ljepšim? Tko je ljudima navukao mrgodne face i pretvorio ih u namćore?
Mislite kriza? Ni tada nije bilo bolje. Mislite da problema ima sve više?
Ja mislim televizija i novine. I političari. Od svega prave škandal, u svemu traže senzaciju, od svega naprave problem. Sve iskoriste za sviju predizbornu kampanju. Izmišljaju probleme koje će eto, sad, oni riješiti.
Metoda zamućivanja vode radi lova u mutnom koju je upotrijebila zla glupača nije neka novost i nije nešto što ljudi ne bi mogli odmah prepoznati kad bi otvorili oči. Kad bi upotrijebili logiku. Glupača koja je bila na kiretaži ispod mosta, koja je pokrenula novu lavinu lova na vještice po bolnicama, novu lavinu novinskih naslova o tobožnjim hororima po bolnicama jer njoj nisu dali totalnu nego samo lokalnu anesteziju, neka bude sretna što joj je nisu dali. Ima li ona pojma o čemu govori? Jebe se njoj za posljedice koje izaziva njezina bahata glupost kojoj je jedini cilj dobijanje glasova na sljedećim izborima a baš je briga što ne ne govori istinu, što iskrivljuje istinu, što se petlja u nešto što je pitanje jedne struke koja je toliko komplicirana i toliko zahtjevna da ona to ne može pojmiti ,zato se i usuđuje komentirati.
Da ste vi liječnik bi li uopće imali posla s ovakvim glupačama? Neka sama sebe liječi , nek si sama radi kiretaže, kolonoskopije, i šta već treba kad već zna kako se to treba raditi.
Kolike će liječnike potaknuti da napuste ovu kaljužu u kojoj svaka glupača uzima sebi za pravo ocjenjivati znanje nečega o čemu zaista ali zaista nema pojma.
Ona i TV- voditelji raznih Otvorenih, Provjerenih, Neprovjerenih i Nedobronamjernih tvoraca sveopće zabrinutosti i sveopćeg nepovjerenja.
Na večer poželim prije spavanja pogledati TV da se zabavim, opustim, da lakše zaspim. I što mi nude? Horor filmove, priče kakve samo najljuđi psihopate mogu smisliti, pa nije im to dovoljno nego i prepričavaju stvarne zločine. Kad se to točno nama dogodilo kao civilizaciji da smo postali opsjednuti zlom, da se zabavljamo gledajući zlo, da nam je zlo razbibriga. Svi to prešutno trpimo i čekamo da prestane. Ne reagiramo. Ne bunimo se. Jednog dana, kad se budu ubirali zli plodovi zla, bit će kasno da se pobunimo.
Svi znamo da su horor filmovi zlo za djecu a opet ćemo prešutjeti ako naše dijete na nečijem tuđem rođendanu bude gledalo takve filmove i od toga imalo noćne more. Svi znamo da su nasilne video igre strašno opasne, da su potaknule masova ubojstva, da su izludile one koji su ih igrali, pa opet, zažmirimo kad ih naša djeca igraju, kao, neće nama ništa bit', stravične stvari se događaju nekim drugim budalama, a nama ne.
Svi znamo da preko interneta svašta zlog može dotaknuti naše dijete pa ipak ne pregledavamo što to oni tamo rade, ne pazimo, ne skrbimo.
Mi spavamo. Sanjamo noćne more, dozvoljavamo da nam nameću noćne more i pristajemo da nas uvjere da nam je to vaš fora.
Sve to krade osmijeh ljudima iz tramvaja.Sve je to potaknulo opću neljubaznost . Nepristojnost. Ne-dobrotu. Sve pomalo.

Ljudima nije prirodno stanje da budu namrgođeni, da stalno gunđaju.Da budu pesimistični. Da oko sebe vide stalno samo zavjeru. Samo zlo. Ljudi su po prirodi dobri i imaju potrebu da budu dobri, da primaju i da daju dobrotu. Ali, kad ih stalno potiču da oko sebe u sve sumnjaju, da oko sebe stalno traže greške, da ništa nikome ne vjeruju, da u nikoga nemaju povjerenje, onda ljudi postanu takvi, kao ove koje sam jutros vidjela u tramvaju, ljudi sa zaleđenim licima, praznih očiju, bez žara, bez osmjeha.
Mi postajemo kolektivno depresivni, kolektivno paranoični, kolektivno glupi.
Uživamo li u tome?
Meni je dosta!
Želim imati povjerenja. Ne želim provjeravati zna li liječnik svoj posao, je li mi dao što treba. Želim vjerovati u ljude. Pustite me na miru s vašim kiretažama. Ja sam svoje preživjela.
Ne želim provjeravati sve oko sebe, sumnjati u sve, vrebati greške, stalno biti u pripravnosti i natjecati se s drugima tko će više nepravilnosti uhvatiti, tko će gore gadosti i gore senzacije prepričati. Tko će više sranja prijaviti inspekcijama, tko će više i jače uprijeti prstom. Meni se prstom ne upire ni u što.
Boli me prst!




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.