Dnevnik.hr my little world...odraz misli jednog običnog djeteta koje je na neobičan način posebno...
o običnom djetetu koje je na neobičan način posebno...zovem se Tonka.
rođena 18.4.1994. prvi razred SŠ Ivan Švear. Ivanić Grad. Volim: glazbu prijatelje crvenu i crnu sanjariti biti vani smijati se voljeti svoje starke Ne volim/podnosim: svašta i ništa msn: tonkicatortica@hotmail.com ispuna praznine... JA
Ja sam toliko ista, toliko obična milijunima djevojaka-ni djevojčica-ni djevojka. Izlizane traperice. Cipele do gležnja, kosa smeđa, ošišana na repove - JA – na prvi pogled dijete, u duši čovjek. Uzaludno čekaju haljine, suknje i košulje i tužno gledaju svečane cipele. Potpuno sam ista danas, kao i jučer, kao i sutra. A imam punih 14 godina…14 godina haljinama, u stranicama dnevnika. Spokojno čekajući da izađem iz izlizanih traperica, iz dubokih cipela, da začešljam razbarušenu kosu i prvi put nanesem šminku na oči. Tako, ne više dijete, dobivam želju da razbijem ogledalo, da ispreturam ormare i da nađem traperice, da razbarušim kosu, da trčim, da lutam, da pišem pjesme, da mrzim kišu, tu kišu i samo nju…ali godine su tu. Ozbiljno šećem parkom, pričam samo o ozbiljnim stvarima. Tek kad negdje ugledam staro društvo, poletim…pronađem svoje - JA – nađem sebe! I ponovno igram stare igre i ponovno guram druge na tjelesnom i zaklinjem se da nikada neću odrasti!!! Crossfade - So Far Away I've been changin' but you'll never see me now (I've been changin' but you'll never see me now) Now I'm blaming you for everything No more holding it in How many years can I pretend Nothing never goes the way it should No more sitting in this place Hoping you might see it my way Cause I don't think you ever understood That what I'm looking for are the answers To why these questions never go away [Chorus] I'm so far away I've been changin' but you'll never see me now I'm so far away Now I'm blaming you for everything No more waiting for the end Of every day that I will spend Wishing that I only had a choice No more pushing you away Cause I will be busy watching things going my way Never looking back on this anymore Because what I'm looking for are the answers To why these questions never go away [Chorus] I've been changin' but you'll never see me now Now I'm blaming you for everything I'm so far away Hey hey watch me wave Goodbye to yesterday Nothing left in my way Hey hey I've been saved With sun shining on my pain Getting me through this day Hey hey watch me wave Goodbye to yesterday Nothing left in my way Feels so good to say [Chorus] Now I'm blaming you I'm so far away
|
28.04.2008.
U subotu sam slavila rođendan...koji je bio prošli tjedan...ali nema veze...
Ugl...bilo je ludo...u punom značenju te riječi...onom dobrom i lošem... Nije se meni ništa loše dogodilo...meni je bilo super... I to bi bilo to o rođendanu...fkt ne znam kaj da još napišem... A sad...da nastavim prošli post... Imali smo mi zadaćnicu iz hrvatskog...imali smo temu po izboru...ja sam pisala na temu Savršeni svijet... Sad bi ja tu napisala kaj sam i u zadaćnici...ali se ne sjećam... Ugl...opisala sam nekaj fkt savršeno...i opisala sam detaljnije nego u postu... Baš me rastužilo to...ali nema veze... Ja sam imala prije taj svijet...ne tako savršen...ali sam bila sretna... Bilo je lijepo...jako lijepo... Danas smo imali mali okršaj u razredu...i onda smo šesti sat s uč. Derifaj o tome pričali...bilo je zakon... Ona nam je rekla da nema smisla se svađati sada jer nam je ovo zadnja godina... I to me ubilo u pojam...kada je rekla da nam je ovo zadnja godina... Znala sam ja to i prije...ali nisam htjela prihvatiti...ne tako okrutnu istinu... Nakon osam godina...osam prelijepih godina...mi ćemo se razdvojiti...nećemo više zajedno mučiti učitelje...smijati se...zezati...zabavljati...igrati se na tjelesnom... Naći ćemo novo društvo...novi razred s kojim ćemo mučiti učitelje...smijati se...zezati...zabavljati...igrati se na tjelesnom... Neki će ostati zajedno...neki ne... Ovo nam je zadnja godina...i ja ju namjeravam iskoristiti...namjeravam pomaknuti granice zabave...namjeravam se više smijati s njima i zezati i mučiti učitelje... I nikad ih zaboraviti...jer ih volim...sve njih...oni su postali moja braća i sestre...moja obitelj... Ali svemu dolazi kraj...svemu... I znam...ja nikad neću zaboraviti svoj razred...s kojim sam provela osam godina...osam prelijepih godina... A i oni s kojima sam se sprijateljila tijekom ovih godina...oni iz drugih razreda...ni njih neću zaboraviti... Još samo ovo...ja se nikad neću odreći svoje djetinje strane...zbog te strane imam puno prijatelja...jer sam dijete koje će svima pružiti drugu šansu...dijete koje vjeruje da svi ljudi imaju dobru stranu... |