ponedjeljak, 28.12.2009.
stopala
stvar je pocela suzama. na groblju. nek ne zavaraju stopala. suze, grob, smrt i rađanje je bit. nekako sumanuto,a?! i meni se čini....nema veze, to je sve stvar pogleda.
kada.
voda u kadi.
ima puno ispred toga, al recimo da je voda u kadi i osmjeh koji pluta, kupa se i širi, kao odsjaj sunca u ono tirkizno obojano more sa slika kojima zavidi čovjek, nek je to prva slika kojom pocinje ovaj zapis.egoistični, da se razumijemo :) za mene, za nas...ko paralela nečijem pisanju.Tvom pisanju Draga.
trenutak je jednostavan.ocekivan čak.i to mi se svidja.i pored očekianosti, nosi nešto svoje.opet je bogatiji od te jednostavne očekivanosti.znas što mi je najdraže?stopalo tvoje na vratu, na prsima, pored lica...nemam poima žašto.svi su trenuci bili divni, ali to stopalo, koje podizem, uzimam, iz vode i stavljam ga na sebi, bez osjecaja drugog do ljubavi, bliskosti,bez potlačenosti, bez ičega što bi narušilo bliskost, taj trnutak volim!spojili smo se, to je divno, ali tvoji prsti na mojoj koži,kad zatvorim oci, je valjda jednak zagrljaju netom rodjenje bebe koja traži zaštitu nesvjesno.kad smo sami, daleko, od svega, briga i obveze, sudova i prohtjeva, mi smo tandem.i tad znam, da je biti pored tebe dar životni.
znaš li zašto toliko volim tvoja stopla?zato što ih ti ne voliš.groziš ih se.da, znam da si prepotentna, samouvjerena, egocentricna..i isto tako znam da su ona slaba točka tvoja.i bas zato ih volim!kao da hocu reći,vidi, volim sve tvoje, ono čeg se stidiš, ono što misliš da nije idelano ko ostalo tvoje...baš zato ih volim više.volim tvoje neidelanosti.volim kad se gubiš.volim kad sumnjaš,volim kad si djetinjasto izgubljena,.volim kad...ma volim i kad grliš drugog.volim te!tužan sam tad, ali znaš, volio sam te i u tom trenutku.i sam ne mogu razlučiti jeli to čista ljubav, ljubav prema tebi, onako iskonska,oslobodjena posesivnosti, ili je bol i mazohizam, dali je taj osječaj tutorski, očinski čak,ili nada i želja pokazati svijetu i nama da može biti drugačije,posebnije.zato sam mogao imati snage samo da te ljubnem u obraz.drsko , tužno, nesvakidašnje,instinktom nekim...
kad bih bio hrabriji,rekao bih: dovoljno je da te samo ja volim.nisam tako jak.potrebna mi je tvoja ljubav.potreban mi je odgovor.nisam bas najbolji, nisam idelan,znam.jednostavno te trebam.dio si moje duše, tjela.svi to pisu.svi to kazu.svi zaljubljeni.briga me.ljudi su slična govna.osječaji su slični.ne moramo biti svi jesenjin .ne smij se, ne razočaravaj se od nesavršenosti napisanog, sjeti se kako se gledamo, kako se grlimo, sjeti se lupanju srca.meni je to dovoljno.za suzu.cak prečesto:)
nisam te pitao, mrziš li te prekratke rečenice?uvjek se trudim da te zadovoljim, pa sad sumnjam da ti one smetaju.
znam da se trbam manje truditi.ti bi tad bila zadovoljnija. budem...strpi se....
lažem....teško da ću uspjeti.
i ko bi sad vjerovao da slobodni pad ruke, moze prouzročiti užitak, da veže?ma briga te....
uzimam to stopalo, prste,kožu tvoju, ko da su ti usne, ko da je tvoje lice milo, to je dio tebe, to si ti, i upijam ga u sebi simbolično.škaklje te, pa se trudim naći način da te ne natjera da povučes nogu.igra koja je naša,dječja.znamo kamo to vodi.medeku, jastuku i bijesu.onom iz pečine.kad smo najbolji.dugo se igramo, dugo se tučemo pokusavajući slomoiti tjela,ugurati ih jedno u drugo, ući u trbuh, jetra, poima nemam gdje, ali spojiti se i biti jedno.jin i jang, i ostala bratija tad su sljepci u pustnji....a mi se smijemo...svemu...
gospođa Dosada je skužila da kod nas nema divan za svoj odmor...odlepršla je na krilima obične svakodnevice.napisala mi sms.kaže:novi početak, sretno vam djeco! ;)
15.12.2009. 02.16h
