Strašno me raduje što opet mogu da kuckam sa obe ruke. I dalje imam taj sindrom male sirene, tj. zasecaju mi se noževi u rame svaki puta kada treba da otkucam neko slovo iz prvog reda (qwert). Ali i ti noževi su bolji od jedne ruke. Obećao sam u prošlom postu da ću da stavim rendgen sliku, i evo je prilažem
Ali polako zaceljujem. Na sreću, nisu mi stavili nikakav gips nego samo neki sistem kajševa koji može i da se skine i da se čovek lepo okupa i slično. A i izgleda lepo. Svejedno, prvih nedelju dana jedva da sam mogao išta po kući, osim da sedim. Zato sam frižider i moj mali zamrzivač napunio gotovim i polugotovim proizvodima. Mahom su to lazanje i pice, koje su i jeftine i jednostavne za pripremu, a ne prljaju puno suđa. Onda sam kolekciji dodao još i proizvode firme koja se zove „Traditionelle Österreichische Küche“ a to su: Die Serbische Bohnensuppe, zubatac „Serbischer art“, Cevapcici, i Kohl Roulade. Pasulj i nije nešto, ali je zato ovaj zubatac prilično dobar. Samo što ne znam šta tačno to znači na srpski način. On je uvaljan samo u kukuruzno brašno – možda time želi da se kaže da je to neki ubog, jednostavan način pripreme zubatca, koji tako radosno i veselo pliva Tisom, Dunavom i Moravom.
Od te gotove hrane najvolijem picu. Obično je ja još nakitim jajetom, mocarelom i nekim pečurkama. Jedino, nikada mi nije dosta te pice. Jednom sam uspeo tri da pojedem. Lazanje su mi na drugom mestu, ali one ne daju prostora za improvizaciju. Gotove supe i čorbe jedem samo kad sam na ivici gladi. Ali od juče opet mogu da sečem luk, što je nekako najosnovnije. Još ću da pojedem ovo što imam od gotovih jela u frizu, pa ću polako da se vraćam svojim kulinarskim veštinama.
|