ponedjeljak, 26.03.2007.
Paćenica
Što je bilo zadnje na blogu? Da; kiša, ples, ostvareni ljetni san u zimu. Nemam upalu pluća, ali me od od srijede užasno boli grlo (zamisli) pa se nalijevam čajevima i limunom i medom (u čaju, inače, no way!): no, znam ja da nije ništa ozbiljno čim jedem kekse i čokolade i čupavce (sad njupam čupavce; izjela sam ih maaaasu. JA sam ih sinoć pravila i red je da ja najviše i pojedem).
Imam masu za učiti- kolokvij mi je danas u 2 tj. 14 sati, digla sam se jutros u 6, valjda s namjerom da učim, što očito nisam napravila, nego sam četala na msn-u, odgovarala na mejlove i gledala slike na kompjutoru po milijunti put- ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme stalno gledam slike...najviše one od ljeta- iz Rovinja i one najnovije iz mojih recentnih odlazaka u Zagreb. Svakako, nikako se prisiliti na učenje. Cijeli vikend sam doma prosjedala radi glupe svoje psihe koja me drži još od Klasične- a to je da čamim doma uz pretpostavku i vječno neostvarenu mogućnost da sljedeći trenutak krenem učiti. U Klasičnoj sam se nekako i prisiljavala, ne znam okud mi dolazila motivacija, ali ođe...NOT!
Obećavam, nakon posta, grem učiti. Uostalom, kome ja obećavam? Sebi, sebi. Lakše je kad napišeš ili glasno rečeš ono što te (ne)muči- onda si još više posvjestiš ono podsvjesno ili si samo ono svjesno još usvijestiš.
U petak sam bila kod frenda u Sustjepanu- igrali smo lan (ONI) i pekli palačinke (JA). Odavno sam obećala te palačinke, a ja kad nešto obećam, to i napravim...tako se mora- obećanje je obećanje. E, a mali je zajeb bio što su njih bila petorica. I to nijedan nije ispod 185cm i ne znam koliko kila- sigurno ne 54 koliko ih ja imam i mogu pojesti 12 palačinaka. E, pa, rekoh, zajeb. Već mi je nakon šeste palačinke dozlogrdilo, skuhala sam se i zasmrdila onim ustajalim uljem- on živi sam i to načeto ulje je stvaaaaaarno načeto jako dugo. Ili je to samo smrdila prašina s nekorištene ploče na struju. NA STRUJU sam pekla! Struju! To ide abnormalno sporo! Nije bilo smjese nego za 24 palačinke- da, brojala sam, da se mogu hvaliti:).
I onda još dobijem opasku da mi ih je 15 zagorilo i da sam oštetila tavu! Zašto im nisam dala tavom po glavi? Ne znam zašto.
Ja to ovako dočaravam grezo- no u biti mi je bilo lijepo s mojim prijateljima. Čak su imali u 3 izjutra strpljenja učiti me malo lan i igrati sa mnom- naime ja sam zaspala na kauču u ponoć i oni su me probudili u 3 da se premjestim u krevet (Kako su brižni, zar ne? Pa jesu, stvarno.), ali NE! Ja se razbudila i oću igrati, oću naučiti. Njima zlo. Ali stisni zube i zadovolji ženu 
I od subote popodne ne skidam se iz pidžame- ne mičem se iz kreveta- svaki čas ću krenuti s učenjem, zbilja, samo da pogledam još ovaj anime...samo da nešto prizalogajim...samo još malo... I nedjelja... isto tako do popodne... ukočila se...nisam ja osoba za stajanje na jednom mjestu više od nekoliko ura... Pa aj da odem na misu- nisam bila uhuhu... Ajme, pa ne da mi se sad oblačiti... pa zašto i bi? Idem u pidžami! Nikad me nije bilo briga što će ljudi misliti o mom outfitu, a vjerujem da ni Bogu nije važan materijalizam. Svukla sam donji dio, ipak, navukla rebe, a gore mi ostade jadna majičica tamno plave boje obilježena ujedima moljaca. Draga mi je, a zbog te tri rupičice koje skladno čine trokut (moljac-> umjetnik!) mi je još draža. I da mi ne bude hladno obukla debelu jaknu (greška!) i pođoh na misu.
Uh, vruće, uh, još ću se usmrditi- pa ni dezodorans nisam stavila (zaboravila)- joh, ne smijem se raskopčati... Lako što nemam korpić nego je stvarno preveć riskantno da se zamjeti jadna paćenica (ne trebam uopće spominjati koliko je puta bila nadomak smeća kad ju je brižna ruka moje mame dograbila dok moje oko ne gledaše...ali me majica uvijek navrijeme dozvala u pomoć) i da netko o njoj pomisli štogod loše.
Inače su mi UVIJEK ruke hladne- i ljeti- ali jučer- neeee...kad treba da me rashlade: ne, one su vre-le!!!Kuhala sam se i nisam baš pratila misu, mislila sam kako vani sigurno mora biti ugodan zrak, kako li će biti lijepo odlijepiti paćenicu sa svog trupa kad dođem doma i kako moram učiti i sl.
Inače vodim Miju u park u pidžami i idem u butigu u pidžami [ dobro, u butigu sam jednom takva (kakva takva?- nikakva:) pošla, nisam više, jer su me pogledi previše slijedili, a to nije dobro s obzirom da se osim pidžame vrlo lako zamijete krmelji }
Dakle, ipak više neću u pidžami ići daleko od kuće (na duže vrijeme)- možda pređem samo na donje rublje 
