utorak, 20.03.2007.
Do kože
Tmurno jutro. Bezazlena kišica. Onda ne tako bezazlena kišica. . . do 19 sati, kad imam talijanski (upisah prije nepunih mjesec dana tečaj od 1500kn i samo me ta suma drži u vjernom pohađanju) je skroz prestala. Ali neki nagon ili sila s neba me potakla da ipak ponesem ombrelu. No, ona nije na kraju ni bitna. Promašila je zanat.
Iako nije škola cijelo vrijeme gledam na sat kad će zvoniti…misli lutaju svugdje…nešto mi se (opasno) događa… prije sam se mogla kontrolirati. Sad mislim samo na užitke. Bez perverznih aluzija, molim!
Na užitke, kao što rekoh Medu svom danas, tipa šetnje i zafrkancije po parku, noćenja jedni kod drugih, twistanje, bundekiranje i sl. Malo mi je čudno što me sad, kad bih trebala misliti na budućnost (?), hvataju filmovi ko teškog pubertetliju.
Aj, dobro, „odzvoni“ i taj talijanski (jesam li rekla kako su mi kolegice dubrovačke gospođe u godinama- njih 5- od kojih se jedna danas pohvalila da nije napisala domaći jer joj je muž došao s broda. Ostale su se na to oglasile: "iiihihihi". Čulo se i moje zakašnjelo "hi") i krenem ja pjehe (of kors) doma. KIŠA. Ulila,majko,jako. Nema veze. Prolaze busevi- 1A, 3. 8…. Ne da se Đina-Đubre do kraja-ide pjehe. Preskakala sam bare iako je to bio popriličan napor u martama-u njima mi je život teži. Više puta su me zapljusnuli kreteni u bjesnim autima. Iživljavaju se jadnici, kad ne znaju što će od sebe. Ima ovaj jedan lik u tamno plavom karavanu i SVAKI DAN jurca po Gružu-preko pjace-do Tommyja- nije ga nedostajalo ni večeras.
Već sam bila cijela mokra- kišobran pušta. Da, i to je moguće. Odnekle klizi voda niz onu glavnu šipku-smočile mi se rukavice-smrzle ruke. Lako da nisam zimogrozna. Ah, ionako ću umrijeti od hladne tropske klime. Stoga nije ni važno. Zatvorila ja kišobran i „I'm singing in the rain“… Malo twista i malo Jamesa Blunta iz mp3ja i bilo mi veselo. Takvo nešto sam uvijek htjela ljeti napraviti kad nije hladno, ali nikad nitko nije sa mnom htio. I sad spontano sama to učinila. I sad ću spontano dobiti upalu pluća...
Upadoh u kuću ko pokisli miš i vičem mami: "Slikaj me, slikaj, da stavim na blog."
Mama iz kuhinje laganim korakom dolazi u hodnik: "Zaš..? AAA! Đina! Ti si luda! Sad ćeš se razboliti! Ja te neću liječiti! Jesi me čula!Ne mogu ostajati doma! Jesi to išla pješke?"
Ja: "Pa, samo pola puta" (još i mami lažem), "slikaj me!"
Mama: "Ma, ajde u... piiiiiip"
I odem ja u banju. Bez slike. Sad sam suha.
Pijem čaj i lomim zube na nekoj kruški. GMO.
